Dosta je bilo terora Jajoglavog. Svake godine ista priča – Will Oldham snimi album, ja ga poslušam, zaključim kako je to jedna baš ugodna ploča, i onda ga sakrijem na hard zajedno sa preostalih mu 796 albuma, pod razno raznim imenima od Bonnie 'Prince' Billy, Palace, Palace Songs i tako dalje i tako bliže sve do Kurac Palac.

Najgore od svega, još tamo od 2003.-e i ultra dosadnog ''Master and Everyone'' poželio sam ga prekrižiti, ali bi se onda uvijek dogodilo sljedeće – upalio bih album u nešto meditativnijem i sjetnijem raspoloženju, sve bi leglo na svoje i ovaj majkojebac bi se još jednom spasio od deletea. A ja bi još našao dodatni razlog da ga poštujem.

Pa tako spomenuti ''Master and Everyone'' živi na račun toga što je potpuno minimalistički, ''The Letting Go'' jer je pak obogaćen aranžmanima. ''Superwolf'' je u srži prljava rokija, a lanjski ''Lie Down in the Light'' čista veselica. U biti sve je to jedna te ista ploča čovjeka koji je prodao ovu personu Billya kao nekakvog ulitmativnog seljaka, i to svima nama koji mislimo da nam nešto u životu fali jer se na valjamo u kravljoj balegi.

Will Oldham je, a mislim da postoji dovoljno argumenata da se to može reći, najobičnija pozerčina. Gle, meni uopće ne smeta što on pjeva o stvarima o kojima nema pojma, a nema jer netko tko cijelu godinu svira uokolo i snima album za albumom ne može imati vremena za tolike ozbiljne veze. Niti po prirodi stvari netko tko izgleda kako on izgleda može stalno imati novu ženu, i onda još rezati žile zbog nje. Hej, odrasli smo, svi kužimo da ćemo (ako budemo imali sreće) u životu imati možda nekoliko odnosa sa osobom suprotnog spola koje možemo okarakterizirati dubokima a da sve skupa ne uključuje penetraciju. Upoznavanje, o tome pričam. Dodirivanje duše a ne spolnih organa (toga će nadam se biti više od nekoliko puta).

E pa Will je očito emocionalno iznadprosječno inteligentan, i u stanju je samo u vlastitoj glavi složiti jednu dimenziju. Koja je kao stvarna, ali nije. Ne želim zvučati kao smrdljivi panker i reći da poezija nema istu snagu kao stvarno iskustvo, jer na kraju krajeva smrdljivi panker je osoba koja stvarnim iskustvom smatra žuganje zbog jednog problema dok mu onih 100 drugih stvari koje štimaju u životu ne predstavljaju previše. Ali želim reći da je i najkvalitetnija poezija dosadna kada se ponavlja i ponavlja i ponavlja.

A Will se već godinama ponavlja. I sada se po prvi put potpuno ponovio. Ono, toliko se ponovio da mu čak ni u svom najsmirenijem izdanju ne mogu naći onaj jedan razlog da ga ne stjeram pravo u recycle bin. ''Beware'' je zvukom nastavak ''Lie Down in the Light'', dakle veselica. Jeste, tekstovi su nešto tmurniji i osobniji, ali tko se želi probijati do njih kraj ovoliko druge ljepote na svijetu?

I onda još to preseravanje s aranžmanima, orkestracije koje ulijeću tek da ulete, da se valjda svim tim korištenjem zvukova još jednom pokaže kako je on jedan otkačen umjetnik koji zna što je patnja, ali i koji ne želi da se definira i svidi jer prevelika je on faca da bi štancao tek neke albume koje svi očekuju. A u biti radi baš to. Prodaje iznenađenje.

Ili sam ja ovo skroz krivo postavio, možda Billy nije tek glumac kao što je to bio u sjajnom filmu ''Matewan'' Johna Saylesa, u kojem je ulogom mladog propovjednika a la Zlatko Sudac svijetu obznanio da ima karizmu koja mu omogućuje da prođe kroz život nešto lakše od običnog smrtnika. Možda je on i dalje isti onaj čovjek koji je napisao bezvremenski lijepu ''I see a Darkness'', te složio nenadmašni klasik modernog folk-rocka i countrya ''Ease Down the Road'' na kojem kombinira neozbiljnost i patetiku s ironijom kao što to samo stvarnost može, i na kojem zvuči kao čovjek svjestan svoga talenta, ali i čovjek kojega za taj talent boli neka stvar.

Dakle, šta ako sam ja glupan (ili kako bi to naš dragi Emir rekao - gluPaan) a Billiboni je i dalje isti majstor svoga zanata koji pretencioznim konceptima tek naglašava vlastiti cinizam? Možda je on stvarno pravi umjetnik, ljudina, koja uspijeva držati kvalitetu a ne je izgubiti na nekom puteljku između ćele mu i bradurine.

Ali znate šta? Baš me briga koja je prava verzija. Dok sam ovo pisao oznojio sam se, a u kadi mi se topi bakalar. Tako da ću se uskoro tuširati sa bakalarom. Ili neću uopće, jer što je muškarac bez fleka od znoja na majici. Vani je proljeće, te gomile ljudi podjednako glupih i pametnih. Stvarnih ljudi koji igraju svoje uloge, dok ih te uloge potpuno ne progutaju. Onda ti još svaki dan od nekuda, pa i sa prostora ove web stranice, iskoči neki album koji ti izvuče osmjeh na lice. Superchunk i Condo Fucks su zakon, zadnja crta obrane od recesije i sličnih pokušaja asimilacije u redove seronja.

A Will je seronja. Možda i s dobrim namjerama, ali seronja. I ja mu neću više posvetiti ni minutu vremena. Odnosno, neću je posvetiti novome albumu. A što se tiče ovih nešto starijih i odluke šta da radim sa njima, morat će pričekati jesen. Ili, još bolje, njegov novi album dogodine. Da nije toga, tko bi ih se inače sjetio.

http://www.myspace.com/bonnieprincebilly