I dok velik dio svjetske populacije uznemiruju vijesti o monetarnoj, ekonomskoj, moralnoj i kakvoj sve ne propasti, neke od nas uznemiri vijest o naizgled običnim stvarima. Kao na primjer vijest o kraju jedne od, naizgled, ljepših ljubavnih priča, one Kim Gordon i Thurstona Moorea. Ne uznemiri toliko vijest o koncu jedne od najdugovječnijih ljubavnih rock 'bajki', koliko grozomorna pomisao da kraj ljubavne priče možda znači i kraj jedne glazbene priče. Bar one na koju smo, poput bračnih drugova zarobljenih u rutinu, navikli posljednjih 30 godina. U cijeloj toj pomutnji, nevjerici i razočarenju, kao u svakom kraju braka, napokon se zapitate: 'A što će biti s djecom?', 'Tko će se brinuti o njima?', 'Kome će pripasti tko?' itd. Na našu sreću i zadovoljstvo, djeca su se sama snašla i dala odgovore na ta pitanja.

Iako vas prvi tonovi albuma prevare te zazvuče kao novi materijal Sonic Youtha, vrlo brzo glazba i pjesme se počnu pretvarati u autentičan, iako prepoznatljiv zvuk (legendarni John Agnello je producent albuma) kojim Ranaldo na ovom albumu uz pomoć all star postave (Steve Shelley, Jim O' Rourke, Nels Cline, Alan Licht, John Medeski) snalažljivo, kako i priliči svakoj rock veličini, stvara atmosferičan i energičan album raznovrsnih žanrovskih odrednica. Nalazi se tu svega, od folk i country utjecaja, pop bravura, te iako u manjoj mjeri, eksperimentalnih momenata prepoznatljiva rukopisa. Iako smo navikli Ranaldove solo izlete čuti u mnogo eksperimentalnijem i avangardnijem izdanju, "Between The Times & The Tides" se trudi biti pristupačniji slušatelju, što nužno i nije mana. Mnogi će u tome što se u stvari najprogresivniji član Sonic Youtha odlučio na jedan, donekle, neprogresivan zvuk naći sitne zamjerke albumu.

Ranaldo je ovim albumom iznenađujuće tradicionalan s obzirom da su mu suradnici na ovom albumu redom nekonvencionalne glazbene figure počevši od Alan Lichta i Jim O' Rourkea do Nels Clinea. Međutim, ono što je vrlina ovog albuma i što možda prije nismo imali prilike posvjedočiti je intima koju nam Lee nudi, pogotovo u akustičnim pjesmama "Hammer Blows" i "Stranded" gdje se očituje autorska ranjivost, nerijetko i ljudskost. Ipak, najjači trenuci su oni kad iz pjesama pršti sirova energija kakvu samo mogu proizvesti, makar i u krnjem izdanju, dvojac Ranaldo/Shelley. Iako je riječ o kontroliranoj energiji, ona se itekako pretače iz pjesme u pjesmu i stvara jedinstvenu atmosferu. "Waiting On a Dream", "Xtine As I Knew Her", "Fire Island (Phases)" su izvrsne pjesme i mogle su se komotno pojaviti i na nekim budućim izdanjima Sonic Youtha.

Lee Ranaldo je veliki umjetnik, veliki pjesnik, još veći gitarist, jedinstven u svemiru, osoba zaslužna za "Eric's Trip", "Hey Joni", "Wish Fullfilment". Uspio je kreirati životan album koji je, ruku na srce, daleko od savršenstva i najboljih radova matičnog mu banda, ali dovoljno dobar i intrigantan da ga nećete poslušati samo jednom i baciti u recycle bin. Ja mu se svako malo vraćam i slušajući ga, donekle nadomještam prazninu u duši uzrokovanu zasad neizvjesnom sudbinom Sonic Youtha.