The Candles Between The Sounds The End 2010.
Soundtrack je sve. Bilo da ste povukli crtu bijeloga duljine aut linije ili da budni i znojni u ranu zoru čekate da vam iz trbuha iskoči alien koji se tu našao zbog posjeta mekdreku (možda i nekom ke-babi), glazba je ta koja će svakoj situaciji dati dodatnu dramatiku. Ako ste poput mene u stanju plakati i smijati se samo zbog jedne pjesme, tada nije lako suočiti se s albumom poput "Between The Sounds".
Tipični je to primjer albuma koji je toliko prekrasan na površini da ga želiš voljeti, ali kada ni nakon svih pokušaja ne uspiješ pronaći nešto za što bi se uhvatio, nekakvu konstantu, moraš se početi pitati ima li išta ispod te glamourozne glazure. The Candles su u biti solo projekt jednog čovjeka, dugogodišnjeg studijskog najamnika Josha Lattanzia, čovjeka koji je, između ostalih, radio i s Evanom Dandom, Benom Kwellerom te kvazi supergrupom Tinted Windows.
Nisu neke reference, ali već nakon prve dvije pjesme jasno je da ima talenta. Ono što čujemo je klasični power pop u najboljem stilu Sloana s kraja '90-ih, oslonjen na Beatlese, ali bez previše powera. Dapače, s popriličnim uplivom melankolije kakav se da naći na kasnijim albumima Lemonheadsa (ali bez one frenetične melodioznosti koja nam je donijela hrpu prekrasnih pjesmuljaka). Iako si sve čuo milijun puta, lijepe melodije i harme uvijek te mogu iznova oduševiti. Samo, šteta što se upola pažnje koja se posvetila strukturi pjesme te gomilanju refrena i momenata na koje se možeš zakačiti, nije posvetilo izvedbi.
Početkom godine smo imali priliku čuti kako se radi savršeni power pop album na primjeru Free Energy. Lattanzi pokušava na sličan način iz ničega stvoriti nešto, ali njegov problem je što, za razliku od spomenutih, nije imao producenta koji će iz sveg ovog kopi-pejstanja složiti energičnu i dinamičnu ploču. Umjesto toga, imamo ugodnu pozadinsku glazbu koja prestaje biti važna onog trena kada je ugasiš.
Doduše, nakon uvodnog no-power popa, Lattanzi u sljedećim pjesmama ubacuje country detalje koji definitivno bolje idu uz 'boy meets world' izvedbu u rangu Bena Leea. Problem je samo što njegove pjesme i dalje nisu americana koja će vas prikovati uz zvučnike, već čisti pop koji jednostavno nije zabavan. Tu do izražaja dolazi i nedostatak raspona u svakom pogledu, od vokala do ideja. Kako znamo da miks popa i americane zna biti savršen u rukama Gin Blossomsa ili Counting Crowsa, ovakva polovična rješenja nisu u stanju zadovoljiti.
Nakon središnjeg smiraja, do kraja se rotiraju no-power pop momenti s željom da se ispadne ozbiljan americana kantautor, što dovodi do toga da i ovih 30 i nešto minuta ispadne predugo. Šteta, jer Lattanzi potencijala očito ima, ali nema dovoljno osobnosti. Zadnji put kad sam provjerio, takve stvari nisu rasle na drvetu, stoga sam nekako uvjeren da na njega možemo zaboraviti što se tiče budućih ostvarenja.
Niti je dobar poput Leea ili Dandoa u izvedbi da može sakriti mlakost pjesme, niti je u stanju napisati autorsku stvar poput Duritza ili Ryana Adamsa, a posebice nije u stanju rasturiti u sklapanju detalja poput pravog pop benda tipa Free Energy (ili da kažem Jamesa Murphya). Šteta, jer, ako ste fan ijednog od imena na koja se referiram, s prvim slušanjem "Between The Sounds" će vas sigurno namamiti na još. Samo, kao i mnoge druge stvari, ova je također najbolja kada se konzumira kratko. Treba znati stati kada je najbolje, a u ovom slučaju možda je to već nakon prvog slušanja.