Priznajmo da nitko drugi ne spaja klišeje vezane uz ljeto, Kaliforniju, plaže, napušavanje i nesretne tinejdžerske ljubavi u tako koherentnu cjelinu kao što to Best Coast rade. S druge strane moram priznati sebi, ne bez izvjesnog žaljenja, da je njihov opus ispunjen nevjerovatnom količinom mediokritetnih giterskih teen pop pjesmuljaka dostojnih eventualno odjavne špice Gilmore Girlsa. Ostatak čine briljantno jednostavni, catchy, istinski hitovi.

Čini mi se da je najbolji potez Best Coasta upravo prihvaćanje stereotipa i nekih mediokriteta u svoj image. Smatram da mediokriteti općenito uvijek posjeduju kakvu-takvu kvalitetu, u suprotnom ne bi postali opća mjesta. Stereotipi su perciptivni shortcut pomoću kojeg smještamo osobe i pojave u neki opći i poznati kontekst. Kada Bethany Cosentino, koja ima linijsku tetovažu Kalifornije na ruci, navlači mrzovoljnu mačku po krevetu, potrebe za otvaranjem lyric sheeta nema. Kada bucmasti  Bobb Bruno upotpunjava sliku stojeći u majici na metal bend po izboru šutljivo sa strane, poruka je apsolutno jasna.

Kada se Bethany Cosentino i Bobb Bruno fotkaju kraj bazena jedne od kultnih losanđeleskih Case Study Houses, to znači da su mediokritet digli na jednu višu razinu. I sve ostalo.

Dobra vibra prepletena s pozitivnom melankolijom i dalje je trademark našeg najdražeg dua. Promišljajući album linerno, redom od prve do posljednje pjesme, na prvih nekoliko pjesama se zapravo ne vidi odmak od prijašnje forme, već samo viši produkcijski standard u zvuku. Pjesme su i dalje lagano catchy ali bez onog hitoidnog momenta, dakle naš standardni bestkoustovski filler koji je i dalje bolja numera od mnogih na toj nesretnoj retroopterećenoj sceni. Ono što se ističe na albumu među svim  „twang-twang-twang... wa-wa-waaaaaaa“ pjesmama su one koje nam donose radikalno drugačiji pristup zvuku i donekle u strukturi (wink to "When I'm With You"). Oslanjajući se na layere delaya, iskustvo eteričnog shoegazea 90ih i mazzystarovski stav, Best Coast grade zvuk numera koje nose ovaj album. Zvuk je to sporog, vrućeg ljeta, uljuljkanog u monontoniju poznatog okruženja iz kojeg se bježi sanjarenjem, đokom ili bambusom, svakome svoje. Stari frend i supatnik provincijskih srednjoškolskih raspusta Aco, je taj feeling nedavno fenomenalno opisao nazvavši ga ljeplivo ljeto. Stvarno, obale Kupe i miris visoke trave i mulja u predvečerja ljepljivog ljeta „make me feel so happy, I could die“.

Ljepljivo ljetne shoegazaste numere „California Nights“ i genijalna zaključna „Wasted Time“ himne su tinejdžerskih  sanjarenja i posttinejdžerskih prekopavanja po sjećanjima.  Sjećanja nekako splasnu i stope se u taj jedan jedini feeling pozitive i nostalgije. „California Nights“ ne ću slušati na moru ovo ljeto jer vreva plaže nije ono što tražim. Slušat ću „Wasted Time“ udišući mirise uz rijeku jedne vruće panonske noći. Fillere ostavljam svakodnevnim ljetnim užitcima.

Riječ anonimnog kritičara koji progovara o izvjesnoj zbirci poezije kroz pero Danila Kiša u priči "Kratka Biografija A.A. Darmolatova" podvlači sve ono što nam ovaj album donosi, a ta riječ glasi da „...u njoj nema ni pravog žara, ni pravog majstorstva ni iskrenih osećanja, pa ni izrazito slabih mjesta“.

Kao što rekoh, najkoherentniji mediokritet do sada.

Najbolji, također.

Preporučam.