Ruku na srce, nije se tih bendova uopće lako i očekivano sjećati, kako smo u nedavnom razgovoru s jednim od mlađih pojačanja pot liste doznali Emir i ja, shvativši kako junior sramežljivo pokušava upitati da tko su ti Jennifersi o kojima smo bili slinili, a čak se ni nas dvojica, debelo ovjerene enciklopedije, nismo uspjeli složiti oko članstva Casual Elvis (naravno, nije uopće upitno da sam ja bio u pravu). Naime, iako ne jedini autorski i logistički pokretač, dragi prika i suradnik Vatroslav Miloš svoje je tinejdžersku mladost i lude dvadesete provodio upravo u navedenim bendovima, koji su se nekako uvijek rasipali znatno prije vremena ili upravo u trenutku kada bi se činilo kako se nezavisan kredit može početi naplaćivati i širom vidljivošću, slučajne vlasnike najslučajnije najsunčanije pjesme ikad The Fire Escapes da i ne spominjem. Stoga su ovogodišnje porinuće i vrlo frekventna koncertna aktivnost Vatrinih novih Benchwarmersa nama sanjarima neslomljive nade pobudili osjećaj konačne mogućnosti da se njegov autorski talent napokon kanalizira i u nešto opipljivije, koliko god razgovor u tim terminima u nas još uvijek predstavljao skroz promašenu disciplinu. "Define Success" upravo je taj i takav album, koji Vatroslavovu muzičku prošlost natkriljuje baš zato što uspjeh definira kao ono što dosegneš kada mu ne težiš slijepo nego vremenu, osjećajima i logici odmotavanja života dopustiš da te ispune polako, iznutra prema vani.

Strah da će se i Benchwarmers – uz Vatroslava bend čine i drugi pjevač i gitarist Tomislav Žilić, basist Jakov Sinovčić-Perković i bubnjar Blake Loftis, straight outta relativno jako poznatih u krugovima nepoznatih americana bendova The Only Sons iz Amerike – uklopiti u niz obećavajućih bendova kojih će se za nekoliko godina sjećati tek šačica pacijenata prije nove svirke nekoga novog benda brisao se svakim novim i sve boljim koncertom, da bi ga gotovo do potpune nevidljivosti uništio prije nekoliko tjedana napokon objavljen album, zasad dostupan samo u digitali, a na proljeće i kao vinilno izdanje nadolazeće etikete Noisy Night. Mogućnost da "Define Success" ostane jedini diskografski dokument benda (uz singlove "Snarling Commentary" i "Leader Of The Pit", koje trebate nabaviti zbog ekskluzivnih b-strana) svakako je valjana, ali album je toliko lijep i sadržajan da bismo i u takvome neželjenom slučaju imali čvrst dokaz kako su u jednome kratkom trenutku Benchwarmersi bili najbolji novi hrvatski bend, a lako moguće i novi najbolji hrvatski bend (ova mi doskočica nikada neće dosaditi). U njemu se zaista čuje žustrina želje da se deset super pjesmica fanovima i njihovim pouzdanim mp3 plejerima pokloni što prije, ali i brzina koju je bend morao ukrotiti zbog logističkih i financijskih okolnosti. Eventualni budžet snimanja u ozbiljnom studiju bendu ne bi donio mnogo toga boljega, osim dosezanja lijenosti radijskih urednika i diskografa, ali manjak interesa industrije ozbiljno svjedoči o tome kakvi je ljudi vode, pa gerilsko vikend/binge-snimanje cijelog materijala u Kutu sobe producenta Ivana Jakića nipošto nije predstavljalo ikakav veći hendikep, osim za mentalno i fizičko zdravlje članova benda. Žurbu je, međutim, pojačao bližeći dedlajn bubnjareva tromjesečnog povratka u homeland, da se srede neki papiri i birokracija, standardna spika, prije nego što se dogodine opet vrati u Lijepu Našu, a odnedavno i Njegovu

Tako da se u albumu koji često zvuči kao izvođen u za svirke savršeno adaptiranom, prostranom i udobnom, ali ipak podrumu, doista čuje i osjeća taj kućni, poluprofesionalni element, koji bendovoj '90s-indie nostalgiji, doduše, zaista odgovara, ali hitoidnom potencijalu niza pjesama postavlja zid inzistiranja umišljenih kvazi-audiofila na tehnikalijama. Međutim, dobro je znano kako je srce jedina nužna audiofilska komponenta, a u sve one bendove koji čine motivacijska i formativna polazišta Benchwarmersa smo se zaljubljivali ne slušajući ih preko fenomenalno uglađenih i još skupljih uređaja, nego na sićušnim tinejdžerskim kazićima koji su trake snimljenih kazeta Buffalo Tom, Sebadoh, Madder Rose, Belly ili Archers Of Loaf kako gužvali svojom starošću, tako i razvlačili ljetnom vrelinom. Gimme indie rock!!!, derali smo se njima i s njima, dobivajući ga upravo u pomalo nagriženom obliku manjka čvršćih struktura i izostanka pročišćene zvučne slike, tako da 'Define Success', ionako znatan napredak u odnosu na petu-šestu kopiju tko zna odakle nabavljenoga mitskog originala, lijep dio svojeg šarma duguje i kompletnom rekreiranju upravo takvoga slušateljskog iskustva, o čemu je na ovim stranicama nešto slično pisao upravo Vatroslav u svojoj recenziji nezaboravnih Reactor, jednog od bendova čiji utjecaj odjekuje i dugačkim godinama poslije. Zamjerke ovdje ne postoje, ali jedini žal adresiran je novoj verziji tajnoga klasika "Sweet Sunshine", koja je u originalu The Fire Escapesa možda i najljepša (Vatroslavova) pjesma uopće, dok je ovdje ponešto izmijenjena i ubrzana. Da razjasnim, ni najmanje ne žalim zbog sebe, nego zbog onih koji će je prvi put čuti u ipak donekle manje sveobuhvatnom ruhu, iako mi je potpuno jasno kako nije imalo smisla s novim bendom pjesmu pokušati do kraja iskopirati, a uvrštavanje embrionalne demo snimke ne bi imalo nikakvog smisla, plus je ova verzija ipak vjernija načinu na koji bend eksplozijom završava svoje odlične koncerte. Njezin ubojito zarazni refren i dalje je savršena muzička pozadina finala romantičnoga filma o studentskoj ljubavi, koji se odvija u tek procvjetalome proljetnom parku.

Zapravo, takve su gotovo sve pjesme ovog albuma koji imanentnu indie-melankoliju slackerske suzdržanosti svira rokerskom nametljivošću čije brojne solaže i čvrsto ritmično bubnjanje podsjećaju kako su dva prohujala desetljeća naovamo dovoljna da i ovaj alter-pop proglasimo svojevrsnom verzijom classic-rocka, ali primarno namijenjenog nekadašnjim indie-kidsima. Nekoć često upotrebljavana fraza o soundtracku nepostojećeg filma, korištena kako bi se šupljikavoj atmosferičnosti određenog krila ambijentalne electro-scene pridodao izvanjski iskupljujući element, kod Benchwarmersa je uvjerljivo zamijenjena nečim znatno važnijim i efektnijim. "Define Success" je, zapravo, soundtrack postojećeg filma, odnosno svih postojećih filmova, naravno, onih najvažnijih i najljepših, dječjih i tinejdžerskih, o više ili manje zabavnom, više ili manje uspješnom, više ili manje dovršenom odrastanju. "A Crosswalk Affair" bi svojom melodičnom romantičnom roots-pop sjebanošću na tragu Lemonheadsa savršeno sjela na kavu između Troya, Lelaine i njihovih five bucks u "Reality Bites" pa poslije s njima krenula u šetnju uz rijeku; "Leader Of The Pit" je zvonki refren osobne pobjede zvijezde petoga kata, moguće radnika u korporaciji koja dušu gnječi naizgled nenametljivim sustavnim potezima, ali i klinca koji nadilazi strah i prezir srednjoškolskih hodnika kakve poznajemo iz serija na potezu od "My So Called Life" do "Friday Night Lights"; osjetniji mid-tempo "Counter Rock" koji se postepeno bilda kako vrela noć na parkiralištu pumpne stanice prelazi u ljetno jutro odraz je grozničave nesigurnosti Linklaterove 'subUrbije'; a singl godine "Snarling Commentary" čak i otvara briljantno odabran sempl iz "Gooniesa", manifest odlučnog odbijanja biranja linije manjeg otpora.

Baš poput supergrupe Overseas, još jednoga ovogodišnjeg iznenađenja koje je postalo jedan od albuma godine, koja na svojemu eponimnom debiju izmjenjuje pjesme Davida Bazana i boga Willa Johnsona, Benchwarmers su "Define Success" strukturirali tako da se Tomislavove i Vatroslavove (kojega sam jednom ionako bio proglasio hrvatskim Willom Johnsonom) pjesme vrte na parove razbrojs, što se poštuje sve do samoga kraja kada Vatrinih šest pjesama ipak zauzme jedno mjesto viška u odnosu na Tomekove četiri. Samosvojne i kompatibilne u pravom omjeru za osiguranje kompaktnosti i protočnosti bendove stilske vizije, njihove se pjesme jedna na drugu nadovezuju intuitivnom logikom koja podsjeća na način kojim istu temu iz različitih vizura odrade, recimo, Patterson Hood i Mike Cooley iz Drive-By Truckers, ili, bliže zveckavom popu grupe, kako ljubav kod trojice pjevača Teenage Fanclub svaki put pronađe novi vjetar da bi poletjela put zvijezda. Primjerice, Tomekova "Something To Do" super poveže Vatrine udarne favorite "It's Not Like", obogaćenu umetkom iz "It's About Time" omiljenih Lemonheadsa, i "Leader Of The Pit", a spomenuta "A Crosswalk Affair" u prevladavajući ton albuma vrati Vatrin folky-izlet u naslijeđe Uncle Tupelo u "Wooden Curtains". I dok se od Vatroslava ovakva razina ljepote i uvjerljivosti ne samo imala pravo očekivati nego i potvrdila vrlo opuštenom ulogom frontmena, iskreno priznajem kako me je Tomekov maestralni doprinos dohvatio potpuno nespremnog i svojim sjajnim pjesmama razbio na komadiće. Sumnjam kako je riječ bila o strahu od pozornice koliko o jednostavno povučenijoj prirodi čovjeka koji se na njoj još uvijek ne snalazi sasvim prirodno, ali prilikom sramežljivog izvođenja na koncertima imao sam dojam kako bi njegovim pjesmama trebalo nešto više energije kako bismo ih uopće imali prilike doživjeti u potpunosti. Mislim, njegovo povremeno zamagljeno pjevanje – koje je, kao i cjelokupni scenski gard, uvelike procvjetalo od prvih nastupa naovamo – čak mi je povuklo i referencu na ćudljiviji britanski prizvuk, koji na albumu uopće ne čujem i koji će svatko tko se s bendom sada susretne prvi put tražiti s nekuženjem.

Ključ se vjerojatno doista i krije u toj igri očekivanja, samo što me njegove pjesme i dan danas, kada nakon stotinjak oduševljenih slušanja kroz mamurluk pokušavam dočarati bujicu vrlo instinktivnih osobnih asocijacija koje proživljavam uz ovaj album i kada ih prilično dobro poznajem, nastavljaju podjednako ubijati, pogotovo ta fantastična "Snarling Commentary", vrhunac albuma složenog gotovo od samih vrhunaca. Njezina je topljiva poletna melankolija s višeglasnim refrenom koji je početak i kraj petarpanovskoga mentalnog histeriziranja i hiperventiliranja spomenik emocijama nužnima za sviranje i slušanje neodoljive muzike, a aranžman koji power-pop The Weakerthans ili ranih Fountains Of Wayne osnažuje asertivnim probojima bubnjeva bend odvaja čak i od u posljednje vrijeme prilično brojnih stilskih srodnika na našoj nezavisnoj sceni. Benchwarmers se i inače vole pomalo skrovito zaigrati, recimo indie-rock inačicom Motown-ritma u otpuštanju napetosti u "It's Not Like", zatim prevođenjem gitarskog jangle-popa jednih R.E.M. u blago eksperimentalno plinkanje jednog te istog tona u pozadini kitica "Something To Do", ili naglim ispaljivanjem melodije u nebo prije drugog refrena "Wooden Curtains", prije nego što se preko raščupane solaže vrati travnatoj uzemljenosti preslatkih bekvokala. No, koliko god uigrana, promišljena i obogaćena bila sama izvedba u srži danas vrlo prokušanih obrazaca nezavisnog guitar-popa, pa čak i dobrodošlih prihvaćanja korijenskog ognjištarenja, za komunikaciju s albumom uvelike je dovoljna samo površinska razina izravnih melodija i tekstova. Srećom, ta je površinska razina zaorana jako duboko u srca i duše svakoga tko se ikad osmišljavao i pronalazio uz bendove kao glavne životne autoritete, pa nema bojazni od spadanja i gubljenja.

Prilično sam svjestan kako i drugdje na svijetu, vjerojatno na brojnim mjestima i to ne samo u Americi, postoje bendovi koji svoju životnu ili muzičku nostalgiju (Vatroslav jest u svojim tridesetima, dok se mlađi ostatak benda zlatnih devedesetih sjeća valjda samo iz pjesama i filmova, što je, s druge strane, i više nego dovoljno) u pjesme ulijevaju na srodan, a možda i podjednako uvjerljiv način, i uopće ne planiram kriti kako su za moju očaranost Benchwarmersima znatno zaslužne brojne osobne okolnosti. Ali ako će vas "Define Success" i privući kao moderna hrvatska verzija stare američke muzike koju ste nekad voljeli, interes će ipak prije svega zadržati onim najvažnijim, predivnim pjesmama, koje su me potpuno ošamutile, za razliku od, primjerice, "I Hate Music" bendovih uzora Superchunk, koji mi se samo prilično svidio, ili razmjerno srodnih Speedy Ortiz, koji nisu imali ni najmanje šanse, možda zato jer u njihov genetski kod naprosto ne može biti upisano i ovo naše romantiziranje Amerike i njezine muzike za neprilagođene, jer ih žive iz prve ruke. Za sada dostupan samo preko besplatnog downloada na Bandcampu, "Define Success" bi mogao negativno osjetiti getoiziranje u demo-područje, kakvo se automatski pretpostavlja izdanjima ovog profila, ali se iskreno nadam kako će se njegova prekrasnost šire legitimirati budućim objavljivanjem ploče, čiju opipljivu i primjetnu fizikalu posebno traži izrazito dojmljiv vizualni identitet grupe. Noisy Night bi se tako, uz već nahvaljeni album The Marshmallow Notebooks te drugi EP The Moody Brooders – koji pobija šansu da je riječ tek o najneočekivanijemu kratkotrajnom blipu na radaru ljubitelja slatkih gitara, a koji sam preslušao na povjerljivom sastanku u etiketinom sjedištu – svojim reprezentativnim rosterom najjačih imena naše nezavisne scene, spajanjem melankolije indie ljevice i korijenskog pravovjerja urbane americana desnice, mogla pokazati svojevrsnom hrvatskom verzijom Saddle Creeka iz sredine prethodnog desetljeća. Svima uključenima želim sve najbolje, a svima vama sretan Božić i Novu godinu. Poslušate li divni "Define Success" na ovu moju preporuku, nema šanse da vam itko pokloni išta ljepše.