Ben Sollee Dear Companion Sub Pop 2010.
Znao sam da ću recenzirati ovaj album puno prije nego što je materijal uspio procuriti na net. Tome su dva razloga, ali ću za početak pokušati opravdati onaj manje trivijalan i važniji za vas. Zapravo bih se želio odužiti Benu čiji sam odličan prvijenac "Learning to Bend" zaboravio prokrijumčariti prošle godine
Lagao bih kada bi napisao da se ovaj album nije preko veze našao na mom repertoaru, jer, kako ono Mladen iz TBF-a kaže u "Smaku svita", '…pitam se kol'ko astronomski mala je mogla bit ta šansa…' da mi jedan ovako mali i naizgled nevažan projekt sa Sub Popa zapne za uho. Pogotovo u uvjetima kada tapkamo između brojnih nametnutih 'best new' izdanja i onih čiji trijumfalni pronalazak možemo prepisati predznanju, očekivanjima ili možda čak, pazi sad, nekom našem istančanom instinktu.
Znao sam da ću recenzirati ovaj album puno prije nego što je materijal uspio procuriti na net. Tome su dva razloga, ali ću za početak pokušati opravdati onaj manje trivijalan i važniji za vas. Zapravo bih se želio odužiti Benu čiji sam odličan prvijenac "Learning to Bend" (2008.) zaboravio prokrijumčariti prošle godine kada smo krenuli s pot listom. Zato, sada ili više nikada!
Ben Sollee je do nedavno bio manje poznati violončelist u bendu The Sparrow Quartet čiji je član i legenda bendža Béla Fleck. Nakon izdavanja samostalnog prvijenca najveću zaslugu njegovoj skromnoj slavi možemo prepisati njegovom sugrađaninu Jimu Jamesu iz My Morning Jacket i Baracku Obami. Prvi se pojavio kao prateći glas na EP izdanju "Something Worth Keeping", a predsjednikov se govor pojavljuje u remixu pjesme "A Few Honest Words" za koju se spot slobodno može tretirati kao dobrodošao promotivni materijal u svrhu predsjedničkih izbora. Ali neku mu! "Learning to Bend" zaslužuje svu moguću pažnju. Violončelista koji na jednom albumu bez po muke reda lijepe stihove, folk, bluegrass, jazz i R&B ne može biti samo netipični kantautor autsajder. Upravo suprotno, jer Ben sve ove žanrove servira potpuno prirodno, stvarajući pop ugođaj u kojemu glavnu riječ vodi violončelo kojeg je on spreman savladati na sto načina, kao Andrew Bird svoju violinu. Album je podcijenjeno glazbeno putovanje koje kreće od soul pjesama "It's Not Impossible" i "How To See The Sun Rise", preko bluegrassa na "Bury Me With My Car" pa do violončelom istrzane i nadahnute obrade "A Change Is Gonna Come" Sama Cookea. Da biste se uvjerili u ono što vam ovdje pokušavam podvaliti možda je najbolje da poslušate četiri pjesme s Daytrotter svirke. Njegov live pristup obradi Sama Cookea je sličan onom Jeffa Buckleya iz Sin-é dana. Dalje od ovoga ne bih smio niti mogao ići...
Drugi razlog, odnosno krivac za recenziranje zajedničkog albuma Bena Solleea i Daniela Martina Moorea je već spomenuti Jim James. On se u slučaju ovog izdanja spominje kao treća važna karika producenta, ali je načelno potrebniji odjelu prodaje Sub Popa. Zato nemojte očekivati tonu reverba i prečeste intervencije njegovog falseta (ima ih par i super su!), nego probajte pronaći idealnu ravnotežu između dva glavna aktera.
Daniel Martin Moore je klasičan primjer skromnog kantautora s akustarom. Posrećilo mu se nakon slanja demo snimke u Sub Pop, ali njegov doseg uglavnom ovisi o vašoj strpljivosti pri konzumiranju njegovog jednostavnog folka. Može ga se po senzibilitetu svrstati u Nick Drake frontu, ali, ukoliko pogledamo Sub Pop katalog, Daniel je prejednoličan tradicionalist pored Chada VanGaalena i Samuela Beama.
Neujednačenost dva kantautora je upravo glavni nedostatak albuma "Dear Companion". U početnoj fazi projekta razmišljali su samo o EP izdanju, ali se ubrzo prikupilo dovoljno materijala koji je jednim dijelom nastao kao odgovor na devastaciju planinskih vrhova (Teaming up to end mountaintop removal!). Radi se o 11 vrlo dobrih folk pjesama u kojima je dinamika razlomljena zbog čestih izmjena dva autora koji uglavnom predstavljaju pjesme u zasebnim izvedbama uobičajenim za njihove samostalne albume. Odgovarajuća sinergija uspjela je u "Something. Somewhere, Sometime" u kojoj igru vode simultano te u "Dear Companion" gdje Benovo violončelo prati Daniela u stopu osiguravajući njegovoj vokalnoj izvedbi dodatnu dramatiku. Ben ponovno nudi prekrasnu "Only A Song" (lijepe riječi), već iskorištenu na EP izdanju "Something Worth Keeping", u kojoj iz pozadine zijeva Jim James, dok Daniel briljira na "Sweet Marie".
Da vam sada ne slažem idealnu kombinaciju dobrih pjesama, predlažem da pronađete vlastiti ključ za ovaj mali album. Ali se svakako pozabavite i s Benovim prvijencem.