Najradije bih drugi album benda Bell Witch slušao bez predznanja o konceptu kojega, u duhu funeral doom podžanra, uspješno nameću i još bolje provode Dylan Desmond (bas, vokali) i Adrian Guerra (bubnjevi, vokali). Razlog je jednostavan - koncept ograničava slušatelja kada je u pitanju ovako slojevit i raznolik pristup doom metalu.

Pazi sad ovo! Album "Four Phantoms" sastoji se od tek četiri pjesme u kojima proklete duše osuđene na agoniju vječnog umiranja prolaze različite fatalne torture povezane s četiri osnovna elementa: zemljom, vatrom, vodom i zrakom. Zvuči kompliciranije nego što je. U "Suffocation, A Burial - I. Awoken (Breathing Teeth)" žrtva se guši zarobljena u lijesu ispod zemlje, u "Judgement, in Fire - I. Garden (Of Blooming Ash)" detaljno se prikazuje vječno izgaranje na lomači, u "Suffocation, A Drowning - II. Somlioquy (The Distance of Forever)" kroz 22 minute slušamo o utapanju i u "Judgement, In Air: II – Felled (In Howling Wind)" žrtva je osuđena na beskonačno i silovito propadanje.

Bez obzira na eventualna ograničenja zbog nametnute tematike, Bell Witch i producent Billy Anderson (Pallbearer, Sleep, High on Fire, Neurosis…) su uspješno i bez praznog hoda uspjeli kroz samo četiri kilometarske kompozicije (album traje više od sat vremena) upakirati sve moguće varijacije ekstremno sporog metala. Ima tu svega - od šaptanja preko čistog pjevanja pa sve do grovlanja i vrištanja, od grobničke strave preko prštajućih udaraca koji prethode emocionalnoj rastrojenosti pa sve do katarze dočekane uz spasonosne meditativne drone dijelove. Prolazimo put od Sabbatha preko filmske strave Hooded Menacea i hipertrofirane egzistencijalne tuge Pallbearera pa sve do meditativnog brujanja u stilu Sunn O))) ili čak do neartikuliranih neuroza odavno umirovljenih Khanate. Slojevitost i raznolikost albuma najbolje zastupa "Suffocation, A Drowning" u kojoj gostuje i Erik Moggridge koji stoji iza projekta Aerial Ruin. S tavkom recepturom Bell Witch postaju nešto više od običnog (funeral) doom benda i njihova glazba definitivno zaslužuje više od pukog uživljavanja u koncept. Naravno, svaka dublja analiza albuma i vlastite nutrine prilikom konzumiranja istog je na vlastitu odgovornost.

Skoro svakom recenzentu ovaj je album nevjerojatno i primarno tužan. Kao da zanemaruju da je tuga na njemu postignuta doomerskim trikovima i da je pomalo umjetna ako ju percipiramo samo u kontekstu uskog podžanra. Istinska tuga i neizdrživa patnja naziru se između redaka i tablatura, odnosno kada se ovim gigantskim pjesmama prepuštate meditativno, kada stihovi gube očito značenje i postaju agonijski urlici, kada glazbi dajete prostora da diše izvan žanrovskih pravila. U tom slučaju upadate u trans koji može biti ugodan i/ili neugodan, ovisno o vlastitim potisnutim traumama i strahovima. Ili kako objašnjava Desmond u intervjuu za Pitchfork objašnjavajući (skriveni) koncept albuma: At times they ask for mercy, other times they ask for it to continue in a sort of self-hating, masochistic frenzy. We're approaching the concept of ghosts with the idea that "hauntings" are a surfacing of some type of subconscious, metaphorical expression of trauma.

Slušati glasno preko slušalica dok je vani žega, između jutarnjeg i popodnevnog odlaska na more. Spuštenih roleta.