Njen novi album čekali smo pune četiri godine. Dobro, nije da smo taj period preživjeli samo u nadi jer je posljednju etapu u svijetu indiea, koji je u međuvremenu postao pop, obilježilo više osebujnih autorica s kompletnim imidžem. Istovremeno, svo se to vrijeme nismo makli od čudesnog revivala osamdesetih, mada su svojedobno postojale krhke naznake odlaska stila u zasluženu mirovinu.

Kada se pojavila te 2007., Santigold je bila izdvojena pojava, relativno čudna u odnosu na punokrvne vladarice lista poput Beyonce i sličnih, a, opet, suviše samosvjesna za profil pokisle indie djevojke. Puštala je glas kako je htjela, mijenjala ritam po osjećaju i prezentirala samu sebe preko elitističkih video brojeva koji su sadržavali glavninu tadašnjih trendova u artu, poput simetrije i izlučevina.

Tada mi je svojim gardom bila najbliža jednoj Peaches, ali turneja s M.I.A.-om očito je učinila svoje. Ne nužno negativno, jer je taj posao Santigold omogućio širi pogled, upad među indie brendove poput Yeah Yeah Yeahs, suradnje s Ronsonom, Kanyeom i Beastie Boysima, nastupanje pred RHCP-om... Ukratko - sveprisutnost, koju nisu zaobišli ni nedavno recenzirani Amadou & Mariam.

Uostalom, Santigold su toliko uspoređivali s M.I.A.-om da se takav razvoj iz ove perspektive čini potpuno prirodnim. Kao što se prirodnim čini i to što joj cover novog albuma nevjerojatno nalikuje koncepciji Kanyeovog videa za pjesmu "Power" (o sličnosti njenog spota za "Big Mouth" i onog M.I.A.-e za "Boyz" otprije pet godina, što ga je Rihanna, usput budi rečeno, već iskoristila za svoju pjesmu "Rude Boy" otprije dvije godine, neću ni govoriti jer tu smo zbog zvuka).

Dakle, novi album Santigold definitivno nosi svoj potpis, samo je pitanje čiji je to potpis točno: one iste žene koja je svojedobno nepomično sjedila na konju u kompletnoj jahačkoj opremi ili možda potpis neke dobre duše koja osim Santigold direktive daje svima koji bi rado bili slušani po skvotovima istočnog Berlina.

Da su sve pjesme na albumu iste energije kao "God From The Machine", "This Isn't Our Parade" i "The Riot Is Gone", "Master of My Make-Believe" bi možda bio na momente dosadan album, ali tada bar ne bi bilo sumnje u autentičnost i, što je još važnije, ja bih ga sigurno voljela jer ništa se ne može mjeriti sa samouvjerenim ženskim vokalom.

Ovako se velik dio cjeline gubi u producentskim eksperimentima koji s kreativnošću nemaju puno veze, osim što djeluju kompleksno pa se možda zato stvara osjećaj kao da se radi o nečemu što bi trebalo, kako preporučuju na Stereogumu, slušati pet puta dok konačno ne sjedne jer tobože vrijedi uložene koncentracije. A zapravo, u pitanju su formule koje je komercijalni pop davno potrošio, da ne kažem da su MGMT iz studentske sobe znali posložiti stostruko jače melodije.

Santigold je za svoj album putovala od New Yorka do Los Angelesa i Jamajke, zaposlila Karen O i stvorila čitav jedan mit o važnosti svog albuma i muzike kao takve. Ne znam da li je, kada je nedavno popljuvala LMFAO, bila svjesna koliko sama, unatoč drugačijim ciljevima, koristi iste fore i pleše po rubovima karikature. Kako bilo, svoju je poziciju u svemiru shvatila preozbiljno, definitivno preozbiljno za elektropop osamdesetih. I to joj je najveća greška.

Život treba shvatiti sportski. LMFAO, makar zvukovno kriminalni, to na neki način znaju, naučit će i Santigold. Što se mene tiče, želim joj još bezbroj uspješnih suradnji i razgovora o umjetnosti uz makrobiotički kanape, ali ne osjećam apsolutno nikakvu potrebu u tome je podržavati.

www.santigold.com