K'o moje gore list, Mate Bulić, naoružan sam do zuba.

U mom bubregu, pijesak, u mojoj ruci, boca vode Prolom (besplatna reklama!) koja, kako kaže naljepnica, blagotvorno djeluje na bolesti bubrega i mokraćnih putova. Pišam k'o slon. Već mi pomalo ide na živce, al' kad se sjetim predivnih trenutaka od samo prije šest dana kada mi je taj isti slon sjedio na mjehuru -- ne smijem se žaliti, ni slučajno.

Dok sjedim... u redu, neću vas lagati, dok ležim za svojim antiknim laptopom, glave zabijene u jastuk, čuju se prepoznatljivi zvukovi iz zvučnika koje sam prikopčao na ovu jedva upotrebljivu ragu. Naime, nakon nekoliko godina što se nismo čuli -- tj. nakon što ga/ih nisam čuo -- mladi vršnjak, santafejanin (je l' može ova tvorba, lektor(ic)e?) Zach Condon i grupa talentiranih glazbenika koja se krije iza neglamuroznog imena Beirut, izdala je novi album neinspirativnog naziva: "The Rip Tide".

A sad se vratimo, samo nakratko, u 2008. godinu...

Bez ikakove želje da prepisujem kako i zašto je nastao Beirut, mogu samo opisati vlastito iskustvo i moj prvi susret s njima posredstvom njihovog drugog albuma, "The Flying Club Cup". Za razliku od njihovog prvijenca, "Gulag Orkestar", njihov drugi uradak je odjebao balkanski štih u korist francuskog. Osim posvajanja tradicionalnog francuskog folka, Condon je otkrio ljubav prema francuskom filmu i, posebice, francuskim šansonijerima što je najviše dolazilo do izražaja u njegovim emocionalnim izvedbama vrhunaca s tog albuma; "Nantes" (u koju je inkorporirao kratak dijalog iz filma "La bête humaine" Jean Renoira iskazavši trenutnu usidrenost u francusku kulturu), "A Sunday Smile" i "Cherbourg". Još jedan obožavatelj je kupljen.

E, to je bilo prije tri godine. Što se promijenilo?

Značajnih promjena nema. Nakon što je na EP-ovima i side projektima koketirao sa elektronikom, Condon se vratio starom zvuku koji su neki glazbeni kužeri prozvali Beirutovim konačnim pronalaskom svog zvuka. Što, zapravo, i nije u potpunosti netačno. Bilo to zbog njihovih aranžmana ili Condonovog sugestivnog vokala, bend je sasvim sigurno autentičan i lako raspoznatljiv, al' na novom albumu -- koji je, mogu reći, dosadniji brat blizanac njihovog pretposljednjeg punokrvnog albuma -- dječaci i djevojčice ne otkrivaju ništa novo što već ne znamo: Condonov glas koji priziva manire nezainteresirano napušenih vokala drži svaku skladbu, uvodi u pjesme poput "The Peacock" -- što melodijski, što lirički -- sasvim su na tragu starijih ostvarenja poput gorespomenute "Cherbourg". Značajniji upliv akustične gitare, pak, albumu daje sitnu dozu "novog svježeg ruha".

Teško je, bolno teško, napisati recenziju albuma koji nakon jednog slušanja nemate namjeru poslušati ponovno!

Elidirati činjenicu da je to jedan od tvojih najdražih bendova u proteklih nekoliko godina... još je teže.

Bez brige, ipak, tko prije nije slušao ranije uratke benda, "The Rip Tide" će biti sasvim zadovoljavajuća razbibriga, dok će bar jedna pjesma s albuma, oda mjestima koje je Condon s bendom posjetio, podsjetiti slušatelja zašto voli putovati i, na kraju avanture, vratiti se u svoj grad.

Eklatantan primjer toga je "Santa Fe", Condonova posveta svom rodnom gradu.

beirutband.com