Postoje neki albumi kod kojih se prilično teško suspregnuti da se o njima ne piše u potpunosti pozitivno, oduševljeno i gotovo ekstatično. Novi album poljskih, sada već slobodno možemo reći “legendarnih”, metalaca Behemoth opet me dovodi u takvu situaciju. Teško je, naime, o novom albumu Behemotha pričati osim u samim superlativima. Svašta se dogodilo u pet godina od njihova posljednjeg pojavljivanja s prilično mlakim izdanjem “Evangelion”. U tom su se razdoblju na metalnoj sceni izmijenili različiti trendovi, gotovo su pa iščezli neki stilovi, a Nergal je proživljavao i preživio osobnu dramu u vidu leukemije. Što je sve to donijelo Behemothu? Neku novu, opaku i vrlo moćnu inspiraciju koja kao da izvire iz negativnosti Nergalova životnoga iskustva. “The Satanist” je zato ako ne najbolji, onda svakako najiskreniji Behemothov album.

Stilski gledano, ovaj album je dvojak. S jedne strane postoji dojam da su tu prisutni elementi svih stilova kojih se Behemoth dotaknuo, od uobičajenog brutalnog deatha do poganskog black metala koji je bend svirao na samim početcima. A opet, “The Satanist” teško je usporediti s bilo kojim njihovim drugim albumom, već je tu u igri svojevrsna evolucija zvuka koja se vrlo dobro uklapa u trenutne tendencije blackened deatha. Iako Behemoth nije samo Nergal i iako Seth (druga gitara), Orion (bas) i Inferno (bubnjevi) također imaju svoj bitan glas u bendu, teško se oteti dojmu da je ovdje najveću ulogu odigrao upravo Nergalov fuck it all stav koji je stekao nakon što ga je okrznula smrt. Kažu da su u rovovima svi vjernici, ali ne i Nergal. On nije posustao u svojim uvjerenjima, nije se promijenio, nije prihvatio da viša sila upravlja njegovim životom. Zapravo, vratio se gnjevniji i pametniji. Kao da je krenuo u realizaciju albuma koji je želio napraviti više od ičega, ne obazirući se na očekivanja fanova, na zahtjeve diskografske kuće, itd. Takav je stav doveo do toga da sada Behemoth imaju i sporijih pjesama bez blastbeatova, poneku dionicu čistog pjevanja bez growlanja, puhače, zbor u pozadini, međuigru dvaju gitara tako neobičnu za death metal, riffove i segmente koji kao da su iz ispali heavy metala... Da, i dalje pričam o istom Behemothu, 200 BPM i “razbijanje od prve do zadnje minute” Behemothu, ma koliko to nestvarno zvučalo. No ono što je zbilja izuzetno je da uz sve te nove elemente, uz sve te promjene stilova koje se događaju od pjesme do pjesme, album zvuči suvislo, beskompromisno i vrlo… Behemothasto. Pitanje je stava. Smanjivanjem brutalnosti dobili su na atmosferičnosti i osjećaju egzistencijalističke jeze čime je razbijena jednodimenzionalnost koja ih je ponekad sputavala. Zato što je album tako dobar kao cjelina, ne bih isticao pojedinačne pjesme. Samo ću reći da neke pjesme igraju na atmosferu, neke podsjećaju na brutalu s najpopularnijeg izdanja benda, “Demigod”, a sve su ukrašene uobičajenim sotonističkim (što je jasno već iz naslova, heh) Nergalovim tekstovima. Tekstovima koji i dalje u suštini govore Christians to the lions, ali koji ipak ne djeluje skroz djetinjasto pa se može pronaći i zanimljivih ideja o kojima vrijedi razmisliti. Nije ta Nergalova životna filozofija totalno bezvezna i u svakom je slučaju suvislija nego što su nas razni blekeri navikli. Sve u svemu, bend zvuči kao da svi intenzivno i iskreno uživaju u toj mračnoj, zloj glazbi koju stvaraju. Nešto što se nije moglo reći za nekoliko prethodnih, monotonih albuma. Jedino što svim tim promjenama u stilu riskiraju otuđivanje barem dijela fanova, ali koga briga. Možda se probiju i do neke nove publike.

I sada kad sam nahvalio album do neba, moram istaknuti da naravno da ovo nije album bez mana. No teško je pričati o manama kada je album, holistički gledano, na granici genijalnosti. Najviše me zapravo zasmetala produkcija koja je preglasna i karakteristična za “ratove glasnoće” čime se gubi na dinamici i suptilnosti, elemenata kojih na ovom albumu itekako ima. Što očekivati kada je izdavač Nuclear Blast koji valjda nikad nije izdao normalno masterirani album. Nebitno. Album je zakon, slušajte ga jer... Behold bastard son, Behemoth’s the evil one.