Šest godina. Moraš, s jedne strane, poštovati glazbenika koji si uzme šestogodišnju pauzu da između dva albuma i svejedno ne upadne u kategoriju 4 Asa (mi smo ovdje samo zbog para, ništa nas drugo ne zanima), kategoriju autora koji imaju glomazne diskografske i koncertne stanke, a onda imaju rijunione i zajedničke nastupe i sto čudesa koje s Mjeseca vrište da im fali para. S druge strane, Beckovim fanovima u koje se ubrajam šest godina je čitava vječnost. I da, razmaženi smo: dragi bendovi izbacuju album svake dvije, najviše tri godine, a između toga vrijeme ispunjavaju koncertnim nastupima. A od ovog luđaka ništa šest godina. Čituckala sam malo njegove najave albuma i svi su ga – naravno – pitali isto: zašto je trajalo toliko dugo? Odgovor je zapravo predivno jednostavan i iskren: imao je pjesme, ali ništa na njima nije funkcioniralo. Jednostavno nisu bile ono što je htio pa je radio i radio i radio na njima.

I onda procuri "Morning Phase" i iako sam znala otprilike što očekivati – nekakvog nasljednika "Sea Changea" koji je jedan divan zaokruženi dragulj – ovaj album jednostavno raznosi ako si dopustiš. Ne znam je li stvar u sličnom senzibilitetu ili sam u "Morning Phaseu" (i to valjda u svakoj pjesmi!) prepoznala neku sličnu životnu energiju, ili životnu fazu, ali ovo je album koji gađa na sva prava mjesta na koja glazba treba gađati. Prvi singl s albuma, "Blue Moon", dobio me prvim stihom I'm so tired of being alone, these penitent walls are all I've known. Kažu bolji glazbeni recenzenti od mene da je to kombinacija folk zvuka i nekakvog sounda 70-ih, uz bogatu orkestraciju i sav taj jazz, ali ja pojma nemam o tim ladicama i žanrovskim odrednicama. Znam da je taj jednostavan stih skoro jauk, ogoljen od bilo kakvog cinizma, verbalnih manirizama i rokoko ukrasa koji autoru – svakom autoru – omogućavaju da se sakrije i kaže da se samo šalio i da je, štajaznam, čuo od frendova ponešto o razočarenju i svemu što uz to ide.

A razočaranje je ono što meni najjasnije opisuje ovih 13 pjesama. I sam je Beck za naslov albuma rekao da mu je „morning“ iz naslova albuma nekako došao jer mu, kad razmišlja o pjesmama, pred oči dolazi slika svjetlosti koja se probija kroz šumu. I da je to jutarnje svjetlo nekako inspiracija. Ali i da je to igra riječi jer „mourning“ zvuči slično. I da, taj se „mourning“ lijepo uklapa. Mnogo bolje od jutara, ili barem jutara kako ih ja doživljavam.

Trudim se ne čitati inspiraciju u pozadini pjesama koje volim. Tako sam valjda zadnja osoba na planeti koja je saznala da je Beck scijentolog i da je oko toga nastala cijela frka, i tako sam sada mudro preskočila lamentacije o inspiraciji i tome što je pokrenulo glazbenog i emocionalnog nasljednika "Sea Changea". Pojma nemam odakle dolazi to njegovo „mourning“. Ali znam da je meni odmah, nakon prvog slušanja, ovo bio album koji opisuje onaj ljepljiv, smolast, tup osjećaj kad se odjednom probudiš u tridesetima pa počneš – jer su tridesete takvo veselo razdoblje – gledati gdje si bio, odakle si krenuo i dokle si stigao. A to u pravilu nema toliko veze s milijunima prodanih albuma, niti sa činjenicom da ti je album među najiščekivanijim albumima godine (ili već nekim ekvivalentom ostvarenosti u svijetu za kojim već trčimo, svatko za sebe), koliko ima veze s ljudima i odnosima koje si do tih tridesetih dovukao. Can we start it all over again this morning? I lost all my defenses this morning, won't you show me the way it used to be?, kaže u pjesmi "Morning" koja zapravo otvara album i taj „I lost all my defenses this morning“ je zakucavanje tog osjećaja koji će se provući i kroz sve ostale pjesme, do samog kraja.

These are some faults we found, hollowed out from the years. Don't let them wear you out, don't let them turn your mind inside out, pjeva on u "Don’t let it go", repetitivnom ogoljavanju osjećaja usamljenosti i neshvaćenosti. Tako ga barem ja čitam i slušam, i zato me ovaj "Mourning Phase" tako jasno pogađa negdje između klijetke i pretklijetke. A možda i nisam u pravu: ne znam ništa o razočarenjima tridesetih, pričali su mi frendovi da bude tako.

Ne može se pobjeći od usporedbi sa "Sea Change". Za početak, to je ta vrsta gole emocionalnosti koju je ondje isfurao, a onda je tu i čitav niz glazbenika koji su ga pratili na tom albumu. Ali "Sea Change" je bio čista, neukrašena bol, od one vrste koja te potrga napola i koju misliš da nećeš preživjeti. Akutna bol. Nekog si volio i sve je otišlo k vragu i prije nego zaraste (a misliš da nikad neće), imaš osjećaj da će te presjeći napola. Ovo nije ta vrsta boli. Ovo je nešto kronično, osjećaj kad se konačno miriš sa činjenicom da si kocka u okruglom svijetu, ili neka slična promašena metafora. I ovo je izvrstan album, za mene sasvim sigurno jedan od albuma godine.

Somewhere unforgiven time will wait for you, somewhere unforgiven I will wait for you.