I tako ja odem po svoj Beastie fiks i što me dočeka??! Umjesto uobičajene Adrockove fotke na kojoj se krevelji na naljepnicu na kojoj piše „fart“ dočeka me ogromna uvodna stranica na kojoj piše „Paul's boutique" je navršio 20 godina pa smo ga odlučili remasterirat!“

Moja inicijalna reakcija je bila dvojaka. Desna strana mozga je počela brojat godove unatraške do 1989., a lijeva trljat sive ćelije jer je ovo idealna prilika za Emiru uvaljat stari album pod novi za potlista recenziju, a još će mi i prva recenzija bit Beastie boys ploča. Kažem vam ja da se radi o neraskidivoj kozmičkoj vezi.

I eto, fakat 20 godina.
Da se odmah razumijemo, nisam ja ni blizu bio tol'ko avant za svoje godine pa s devet nabijao „Shake your rump“ na krovu zgrade na staroj Pešči, ali čak i od 1997., kad sam ufatio ritam i kupio „Paul's Boutique“, je sad već prošlo 12 godina. Svako malo mi se na myspaceu javi netko tko ima manje godina nego taj album.

E, da...„Paul's boutique“ je ploča s kojom su Beastie Boysi popratili svoji hip hop debi „Licence To Ill“. Pošto je „Licence To Ill“ bio hit kakav je bio s popratnim sadržajima koji su krenuli kao zajenbancija na temu pijanih debila i mačizma, a završili na tome da se publika pretvorila u hrpu članova bratovština Beastie-i su htjeli učiniti nešto da prekinu začarani krug neshvaćenih ironija. Uz to imali su i problema s naplatom novca od Def Jama pa su odlučili i promjenit izdavača. Sva ova zajebancija ih je skoro dovela do raspada, ali umjesto toga odlučili su zbrisat iz New Yorka u L.A. Preselili su se u blaxploitation stan, trošili novce od studija na igranje ping ponga i slušali sve ploče do kojih su mogli doći.

Rezultat je bila ploča gotovo potpuno suprotna Licence To Ill-u. Sam naziv Paul's Boutique je indikativan da će te na ploči naći sempl svega što su vrtili kad su se preselili u L.A. Za produkciju su angažirali Dust Brotherse i friško upoznatog Mario C.-ja koji će ostat blizak prijatelj i producent Beastie ploča skroz do 2004. i „To The 5 Boroughs“. Ovaj izbor producenata i ekscesivne konzumacije ploča rezultirat će kolaž albumom prepunim sempliranih podloga i soundbiteova koje još nisu bile standard u hip hop svijetu. Kao što su spojili rock i hip hop na „Licence To Ill“ Beastie Boysi su sada ponovno postavljali temelje za zvukovni utjecaj koji će se ubrzo proširiti i bit esencija kuula.

Reakcija na album je bila uglavnom jako pozitivna. Kritičari su bili iznenađeni da su Beastie boys bili sposobni napraviti ploču na kojoj svaka stvar ima gotovo 20 semplova, a i tekstovi su se maknuli sa uobičajene „moj mikrofon je zbario više trebi od tvog mikrofona“ spike. Iako debelo ironični na prvom albumu „Paul's Boutique“ je uspio u uzdizanju cijelog liričnog repertoara, kako tekstovno tako i u izvedbi. Dečki su zadržali sklonost zajebanciji, no istovremeno su nudili i svoje mišljenje o rasizmu („You make the mistake, you judge a man by his race, you go through life with egg on your face“), nasilju nad ženama („Why you wanna bet that brat with a bat, why you wanna treat your girl like that), političarima („..tax cheaters, sitting in the White house pulling their peters“), drogi („I never sniff the coke i only smoke the sensimilla“), elitizmu („You get expensive gifts from expensive men, you're a dog on a leash, like a pig in a pen“), itd. Bilo je tu dosta težih tema obrađenih na vedriji način, ali bez mogućnosti dvosmisla. Poruke su bile jasne!

Neki naravno nisu bili tolko oduševljeni. Neki fanovi i kritičati nisu mogli držat korak s Beastie-ima i prozvali su album prenatrpanim i nemogućim za poslušat dva puta. Možda je najbolja ona usporedba koju su dali Dust Brothersi „...album je kao da vam je netko zaselotejpirao lice za televizor dok netko u ritmu mijenja programe.“ Beatovi su svaki na svom mjestu, rime dovedene do perfektnog tajminga, a u glazbenom dijelu nisu zanemarili ni metal ni country. Na „Sound Of Science“ gotovo svaki stih je rezerviran za drugog MC-ja, a „B-Boy Bouillabaisse“ je devetodijelni, dvanaest i pol minutni bučkuriš kojeg po izgledu ne bi dirao ni daljinskim upravljačem, ali mu je miris i okus apsolutno neodoljiv.
Iskreno, nisam neki ludi zagovaratelj remasteriranja. Razumijem da bend želi svojoj publici priuštiti najbolji mogući način uživanja u njihovom stvaralaštvu i da je dvadeseta godišnjica zgodan trenutak za reizdanje i da je „Paul's Boutique“ zaslužio najbolji mogući tretman jer je tolko zaaakooon.... al meni moje Jugoton izdanje i dalje zvuči totalno napaljujuće. Al ovak sam bar imao ispriku za ugurat Boyse na listu. Hah!

Nakon svega rečenog konstrukcija ovog albuma me uvijek podsjeti na izjavu Maria Kovača u časopisu Nomad kada su Beastie-ji izdali „Hello Nasty“. Naime u recenziji tada novog singla „Interglactic“ Mario je ekipi preporučio da bi bilo bolje da se vrate na svoju „šega, šala, šora“ spiku. Spiku koja je isključivo (i još sarkastično) vezana uz „Licence to ill“. Brijem kako su ljudi vjerojatno isto govorili i kada je „Paul's Boutique“ izdan. Mogu razumijeti da ljudi neke stvari ne kuže na prvu loptu, a neki nikad. Razumijem da se ljudima neke stvari trebaju objasnit u nadi da će shvatit što propuštaju i da nije kraj svijeta ak ne shvate. Samo šteta. Jer Mike D., Adrock i MCA su si fakat dali truda da vas ne vrijeđaju ziherašnjem, ispraznim konzumerizmom i hip hop klišejima. Tako da nije bed ako se slažete s gdinom. Kovačem samo... „I personally wouldn't wanna go out like that.“

www.beastieboys.com