Sjećam se jednog intervjua kojeg su Victoria Legrand i Alex Scully dali nakon izlaska albuma "Teen Dream" prije pet godina. Alex je pričao o problemima s kojima se većina bendova susreće snimajući svoje materijale s ograničenim budžetom na startu karijere. Njihova prva dva albuma su bila lo-fi i u takvim uvjetima je bilo nemoguće zacrtane ideje sprovesti u djelo do kraja. Jest da je takav zvuk  indie hipsteraju privlačan i poseban poput pucketanja gramofonske ploče, ali je u isto vrijeme nekako ravan i lišen mogućnosti da ponudi sve one palete harmonija koje se mogu proizvesti u idealnim uvjetima vrhunskog studio prostora s vrhunskom opremom. Te uvjete su imali na snimanju "Teen Dream" albuma, a aranžmane i samu produkciju su doveli do savršenstva na prošlom albumu "Bloom".

Kada su Beach House početkom srpnja na jednoj španjolskoj radio postaji lansirali novi singl "Sparks", vijest se proširila brzinom svjetlosti i sjećam se da sam tu večer barem dvadeset puta preslušao tu pjesmu kako bih približno dobio uvid što se to zakuvalo na novom materijalu. Naravno, kao dugogodišnjem štovatelju benda My Bloody Valentine, nije mi promakao svojevrstan hommage dotičnom bendu kroz tu pjesmu, ali kada je desetak dana kasnije na internetu procurio cijeli album, "Sparks" mi se nije činila funkcionalna unutar te cjeline. Što sam više slušao album, ona je sve više izazivala nemir i nelagodu u meni. Ali opet, što više odmiče vrijeme, shvaćam zašto su baš tu pjesmu izbacili kao prvi singl. Ona je nekako 'najdepresivnija trešnja' na albumu (nešto što je prekrasno, a u isto vrijeme izaziva velike valove tuge) i htjeli su je se odmah riješiti; istresti nam je u lice, da shvatimo kako nam ova njihova nova glazbena priča neće ponuditi tek uobičajeno ležerno sanjarenje. I ne samo to: Victoria je lirski sve bolja iz albuma u album. U jednom intervjuu vezanom za novi materijal jedan ju je novinar zamolio da mu pokuša jednostavnim riječima, sa što manje apstrakcije, dočarati ono o čemu govori u svojim tekstovima. Malo se izgubila. Pjesnici nisu mađioničari. Mađioničar može otkriti trikove koje koristi jer ih je učio od drugih i savladao, te stvara magiju ugodnu oku i izaziva oduševljenje promatrača. Pjesnici stvaraju svoju magiju, a pojašnjenje same lirike pjesnika počiva šifrirano duboko u njegovoj glavi i samom mu je gotovo nemoguće jednostavnim rječnikom prevesti je onima koji ne mogu dokučiti smisao apstraktnog stihovlja. Zato neću tumačiti njene stihove, već prenijeti neki svoj doživljaj istih.

Prvi ton pjesme "Levitation" koja otvara album identičan je prvom tonu pjesme "Holes" Mercury Reva koja otvara "Deserter's Songs", ali već drugim i trećim tonom prepoznatljivo zatrepere zvukovi Victorijine vintage klavijature i odmah shvaćam kako imaju podjednako jaku uvodnu pjesmu kao i "Myth" na prošlom albumu.

„You and me with our long hair on the gold one
after midnight we could feel it all
I go anywhere you want to…“

Kad mi Victoria kaže kako me želi povesti na putovanje gdje ću biti okružen nepoznatim, nije mi bitno sve dok putujem s njom. Njeno društvo svaku nepoznatost čini toplijom i pretvara je u dom.

Na prvu pjesmu se naslanja gore spomenuti singl "Sparks". Govori o otuđenosti i prolaznosti života.  O našoj zarobljenosti u okrutnom trenutku današnjice u kojem je mašta jedino sigurno utočište.

Treća pjesma s albuma je prva koja mi se baš uvukla pod kožu. Nosi naziv "Space Song", a osim Alexove programirane električne gitare programiran je i R2-D2 iz Star Warsa koji oponaša zvuk Victorijine klavijature. Šalim se, naravno. Takav je ugođaj kada slušaš pjesmu.

U sljedeće tri pjesme Alex pokazuje svu raskoš svog gitarskog talenta i aparature koju posjeduje.  Njega ćete na nastupima gotovo uvijek vidjeti izuvena kako sjedi koristeći specijalne pedale za postizanje svih tih magičnih zvukova na svojoj Fender Stratocaster gitari.

Četvrta pjesma sa albuma "Beyond Love" mi je lirski najljepša i mislim da je nešto najbolje što je Legrand ikada napisala.

„Beyond love
The first thing that I do before I get into your house
I'm gonna tear off all the petals from the rose that's in your mouth…“

To je pjesma u kojoj će se prepoznati mnogi slomljenog srca, a barem jednom u životu smo se svi nalazili u takvoj situaciji.

Peta pjesma je "10:37". Jako mi se sviđa kako se ova stvar razvija od samog početka do kraja. Ona je možda najbolji primjer onoga što Alex često naglašava u svojim intervjuima, a to je koliko oni zapravo ulažu truda u stvaranje svake pjesme. Slušajući numere poput ove, diviš se umijeću benda da tisuću glazbenih fragmenata poput puzzli svaki put posloži u savršenu sliku.

Naziv šeste pjesme "PPP" u biti je skraćenica pojma "Piss Poor Planning" (meni je prvo na pamet pao, ni sam ne znam zašto, poznati talijanski redatelj Pier Paolo Pasolini, ali nikako ga nisam uspio ubaciti u kontekst ove pjesme, pa sam odustao od daljnjih razmišljanja vezanih uz te koincidencije),  a prema pojašnjenju kojeg sam našao na netu radi se o terminu koji se rabio 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.  Vjerojatno im je taj naslov najviše odgovarao uz tekst koji govori o dvoje ljudi u braku od kojih jedno dvoji jesu li spremni za padove koji će ih pratiti u njihovom suživotu. Ujedno ova stvar ima po meni najljepšu gitarsku dionicu na cijelom albumu.

Sedma pjesma "Wildflower" mi je u ovom trenutku pisanja teksta najdraža pjesma s albuma. To je onaj pravi Beach House,; savršena pop pjesma. Kad god sam išao na more i kad god sam preslušavao album, ona se morala odvrtiti još koji dodatni  put.

Naziv osme pjesme "Bluebird" simbolizira sreću.  Victorija se u pjesmi pita: 'Bluebird, where you gonna go now?'. Imam osjećaj kao da se obraća osobama koje komforno žive u svom svijetu depresije i ne žele načeti sreću čak i kada im se nudi na pladnju.

U završnoj  "Days of Candy" ugođaj je takav da u pjesmi kao vokal zamišljam Nico iz njene faze dok je bila vokal Velvet Undergrounda. Ovo je najduža pjesma albuma sa grandioznim finalom u kojem Victoria ponavlja stih :

„I know it comes too soon
I know it stays for nobody
I want to know you there
The universe is riding off with you“

Čovjek se, čuvši "Days of Candy", upita je li ostatak albuma baš toliko kvalitetan da bi zaslužio tako krasno zatvaranje. Ja mislim da jest.

"Depression Cherry" zvukom nije nikakav radikalniji zaokret u njihovoj glazbenoj karijeri, a to nije nešto što bi trebalo promatrati u negativnom kontekstu kada su oni u pitanju jer novi materijal nije kopija niti recikliranje onoga što su radili ranije, već još jedan u nizu pomaka na bolje. Beach House su uspjeli  napraviti cjelinu koja kvalitetom svojih pjesama garantira da će ovo izdanje biti jedno od najboljih u ovoj godini. Zato toplo preporučujem poslušati ga. Dozvolite ovom bendu da uđe u vašu sobu i povede vas na putovanje u kojem ćete sigurno pronaći onog izgubljenog, boljeg sebe.