Zašto o najfinijoj teksturi snijega najbolje pišu pisci koji nisu vidjeli niti neglamuroznu bljuzgu, nekmoli snijeg? Zato što i o nesmiljenim udarima sunčevih zraka o sitni, zlatni kalifornijski pijesak najbolje sviraju i pjevaju ljudi odgojeni na sivim pločnicima Brooklyna. Naravno, to nije pravilo, možda je i iznimka, ali postoji određena logika u tomu da netko tko nije često svjedočio lomljavini sunčeve svjetlosti nepreglednim prostranstvima pustih ili dupkom punih plaža istu mistificira, dočim ju onaj koji istu vidi svaki dan demistificira. Priča o Dustinu Payseuru, predvodniku Beach Fossilsa, priča je o čovjeku koji, pogodili ste, mistificira zapadnu obalu Amerike, ali ne toliko kroz pregršt skladbi koje su obilježene tipičnom liričkom introvertiranošću, nego putem usađenosti u podžanrovsku poetiku surf rocka i dream popa.

Prvi je album - eponimni "Beach Fossils" iz 2010., koji je Payseur sam napisao i odsvirao, da bi mu se tek kasnije priključili ostali članovi benda - donio dašak svježine u ustajalu te zaslugama vremena komatoznu (alter)surf scenu. Premda su se Payseurovi utjecaji, poput čuvenoga i očekivanog Dicka Dalea i ništa manje čuvenih, ali manje očekivanih Pixiesa, mogli čuti u svakomu pomno isplaniranom te melodioznom vrhuncu bilo koje skladbe s albuma, autorovi su se lirički motivi, kao i način pripovijedanja istih [lijeni, naoko (ne)dopuštenim sredstvima izmijenjen usporen nazalni vokal], jasno diferencirali od lamentacija njegovih kontemporarnih, sobom zanesenih, sebeljubivih?, kolega, tako što se Payseur nije zadovoljio samim činom iskazivanja svojih najskrivenijih emocija, nego se poigravao sa strukturom i unutar struktruralnom kriptičnošću tekstova, koji su bili, a tu leži kvaka uspješnosti materijala, oslobođeni iritabilnosti; okovani iskrenošću.  

Danas, gotovo tri godine kasnije, Beach Fossilsi su pravi bend, a pred nama je njihov drugi pokušaj "Clash The Truth". Nevojbeno svirački kompetentniji, ali i jednako zvukovno usklađen kao prethodnik, novi uradak donosi četrnaest skladbi, koje su, nažalost, promjenjive kvalitete. Dobra je vijest da su Payseur i ostali, sada punopravni, članovi benda zadržali sve bitne, gorespomenute žanrovske čimbenike potentnog prvijenca te tu i tamo dodali pokoji novi trik, ali je i loša nedostatak katkad poželjne autocenzure. Drugim riječima, nekim pjesama, smještenim u središte samog uratka, nije mjesto na albumu, jer na taj način uspijevaju srušiti posve razvidan dobro nametnut ritam prvih nekoliko skladbi. Retrobičfosilska© "Clash The Truth", koja je posve na tragu "Sometimes", uvoda u prvi album, ponešto je pesimistično mirenje sa starenjem ["Dream, rebel, trust, youth/free, life, clash, truth"], poletna je "Generational Synthetic" vrhunska satira 'scene' ["All your words are so magnetic/Generational pathetic"], time i odmak od Payseurove samo obuzetosti, dok je trolist izvrsnosti kompletiran melankoličnom baladom "Sleep Apnea" vođenom šumovitim bubnjevima i autorovim priznanjem voljenoj ["I won't lie and tell you it's alright"].

Dalje se niže par korektnih pjesama, ali i nepotrebnog koketiranja sa glazbenim putešesvijama Spencera Kruga, kao u sansetrabdaunovskoj "Careless", da bi se tek na samom kraju došlo do još jednog trolista izvrsnosti, kojeg čine "Caustic Cross", "Ascension" i "Crashed Out". Dok je prva bendovo uspješno zvukovno imitiranje Interpola iz najbolje TOTBL faze, druga svojevrstan intermezzo, tj. umješan faktor spajanja dviju idejno sukobljenih skladbi, treća je završetak prepisan iz knjige Bradforda Coxa i njegovih Deerhuntera, neslužbena prerada "Nothing Ever Happened", gdje Payseur čak pokušava rekreirati sličnu igru riječi. Nešto slično poput prošlogodišnjeg albuma Wild Nothing, novi album Beach Fossilsa obilježava par dojmljivih pjesama, ali i nekoliko zalutalih metaka kauboja pijanca, koji su, uz par preinaka ili nekoliko pića manje, mogli pogoditi metu u sridu, no ipak nisu te ostaju tu negdje, na rubu.

beachfossilsnyc.tumblr.com