Nova knjiga Dana Browna prodana je u preko deset milijuna primjeraka. Prije nego je itko napisao njenu recenziju ili je vidio, samo preko predbilježbe planulo je nekoliko milja. Ono, plaćaš na slijepo. Ili, u biti, plaćaš za još jednu te istu priču u mrvicu drugačijoj ambalaži. Kad ovako gledaš nije ni strašno. Ipak je to zabava. Odmor za mozak, taj jadni organ ionako preopterećen svakodnevnim promišljanjem važnih životnih problema koji se vrte oko dobro znanih 'u se', 'na se' i 'podase' potreba. Kada to riješiš, što ti ostaje nego odmoriti se uz briljantne ideje Dana Browna?

Onaj nesretni Kod i sve zarađene trilijune mogu donekle razumjeti. Brown je na jednom mjestu, najbanalnije što je mogao, sažeo gomile alternativnih teorija kojima se do tada uglavnom zabavljalo kultno sljedbeništvo te ih lansirao u mainstream koji je jedva dočekao nešto 'novo' u ovo new age doba u kojem je svaki idiotizam dobro došao da se za njega uhvati kao slamku spasa. Jebiga, nitko više ne vidi smisao u ničemu, pa ga doslovno u tome i traži. Icke, Brown, Tolle i slična hrpa sranja zaslužuje naklon do poda zbog lakoće kojom diže lovu hrpi naivaca diljem svijeta koji u njihovoj loše napisanoj zajebanciji traži istinu.

Samo, zašto još jednom uložiti vrijeme, energiju i novac u loš plagijat Nacionalnog Blaga, i to još bez Nicka Cagea? Pa zato jer su ljudi ovce. Kojima je važnije posjedovati svoj primjerak nove knjige Dana Browna nego uključivanjem onog želea između ušiju razmisliti o tome treba li im tako nešto. To je cijena pripadnosti nečemu, koju tako lako postižemo prinošenjem jednostavne žrtve novim idolima - daš par novčanica i odmah postaješ dio milijunske grupe kupaca Brownovih knjiga. I osjećaš se dobro zbog toga jer nisi sam na ovom svijetu. A jesi. Jebiga, jesi.

Postoje i manjine čiji ego hrani činjenica da umjesto Danu Brownu svoje žrtve prinose opskurnijim idolima, po logici - što nepoznatiji idol, to veća moja važnost. I znate što, ovi drugi su mi draži. Ovce, šišaš ovce. Nikada veća mogućnost izbora, nikada lakša dostupnost informacija i sadržaja, a većina nikada više nije bila fiksirana na isto. Svi isto čitaju, svi isto nose, svi isto gledaju.

Bijeg u niše je sve što čovjeku ostaje ako misli zadržati zdrav razum. Ne vidim načina na koji se može biti dijelom mainstreama i ukazivati na neke vrijednosti, kada iste bivaju stvarane ne kreativnošću već marketingom. A kako ne možeš biti u svim nišama zbog fizičkih ograničenja svijeta, odabereš njih nekoliko.

Osobno, moja niša u glazbi zove se americana. Oni koji redovno prate pot-listu znaju da uglavnom pišem o tim albumima. Ne zato što sam neki veliki stručnjak, već zato što samo to slušam. Zajebi ona vremena kada si se mogao prodati kao glazbeni kritičar pišući o svemu publici koju u principu to o čemu pišeš ne zanima. Sada pišeš samo o onome o čemu nešto znaš, i to uglavnom ljudima koji znaju koliko i ti, samo što nemaju vremena za pisati. I obožavam to.

Uglavnom, i niše s vremenom poprime obilježja mainstreama. Ljudi u njima stalno žele još novih i dobrih stvari, umjesto da uživaju u provjereno dobrima. Toliko je sve zbrkano da čak i mi slušatelji alternativnog countrya želimo svoj najnoviji nastavak Dana Browna - u folk izdanju. Tako su zadnjih par tjedana dvije ploče dobile uglavnom hvalospjeve i našle se na mnogim playlistama, iako nema šanse da se tamo zadrže dulje vrijeme. Jer,

na kraju krajeva, ona neopipljiva stvar zvana 'kvaliteta' kad-tad će napraviti svoje i po defaultu neke stvari će pasti u zaborav, a neke će se pamtiti. Protiv toga čak ni čudovište zvano konzumerizam ne može ništa, ma koliko se trudilo.

Dva albuma o kojima ovaj put bulaznim u nastavcima većini ne znače ništa. Malom broju ljudi vjerovatno se sviđaju. Ja samo postavljam pitanje - sviđaju li im se zato što ih tjeraju da plaču, da se smiju, da se osjećaju živima ili zato što donose toliko potrebnu novu dozu istoga u jedan alternativni svijet koji u svojoj suštini nije ništa drugačiji od glavnoga, već samo nosi drugu obleku?

Ova priča u dva nastavka (drugi stiže u ponedjeljak) bavi se novim pločama Seana Scolnika i Johna McCauleya, poznatijih pod umjetničkim imenima Langhorne Slim i Deer Tick (u daljnjem tekstu Mršavko i Ivan Krpelj). Između ovih autora gomila je sličnosti. Kao prvo, obojica su dočekana uglavnom pozitivno, iako nitko nema jasne ideje za objasniti što je to toliko dobro u ovim albumima, osim da nastavljaju na već odavno postavljenim temeljima žanra americane. I to ne samo glazbom, već i motivima. Sad, kad vam i novi klinci tek recikliraju već milijun puta prožvakane teme, i kada pjevaju o tome kako je život težak iako nemaju dovoljno godina niti da odsluže poštenu zatvorsku kaznu, a kamoli da to znaju iz iskustva, prvo što ćete pomisliti je da se radi o običnim pozerima.

Može se reći i kako je Ryan Adams bio pozer, ali bilo je to drugo vrijeme. Nije isto biti prvi ili pedeset i prvi, niti je isto biti pozer koji se sviđa mnogima i onaj kojega ni rođena majka ne sluša. Uglavnom, ako stav i jeste šminka, barem izvedba može biti ta koja će glazbu dotičnih dignuti iznad nebitnosti. Još jedna sličnost između Mršavka i Ivana Krpelja je ta što su na prvijencima zvučali kao mladi buntovni ljudi puni energije. Malo previše šminkerski doduše, s previše bluegrass elemenata (Mršavko) i previše primitivnog country sviranja (Ivan Krpelj), ali žestoki.

Mršavko je zvučao kao nekakav klon zezancije Hayseed Dixie i sličnih bendova gdje je od pjesme važnija brzina čupanja žica na akustičnim instrumentima poput gitare, banjoa i begeša. Ivan Krpelj, stvor s izrazito iritantnim vokalom čija hrapavost sama po sebi granicu iznad koje će pojedinac ili ići dalje ili odustati, ubacio je hrpu country i folk klišeja, odsvirao ih svom snagom i brže od uobičajenog, također zanemarivši pjesmu.

Za prvi album - sasvim dovoljno. I iako je Mršavko nešto stariji i iza sebe ima i par EP-a i drugi album koji se potpuno izgubio u bespućima povijesne zbiljnosti zbog problema s izdavačem, obojica su gotovo u istoj situaciji. Nova ploča trebala je dati odgovor na pitanje radi li se o mladim ljudima koji imaju nešto za reći ili tek o dvojici tipova koji rade to što rade jer misle da su zato cool. Odgovor smo dobili...

(to be continued)

http://www.myspace.com/langhorneslim

http://twitter.com/langhorneslim