Prethodni album "Yellow & Green" iz 2012. nagoviještao je prekretnicu u karijeri benda i budućnost u kojoj će se Baroness sve više udaljavati od prvotnih sludge metal postulata. Zvukom su se obraćali široj publici redajući himne s velikim stadionskim refrenima, ali i pokoju mračniju prog meditaciju. Bio je to (dupli) album karijere koja je nakon njega trebala eksplodirati na najbolji mogući način. Nažalost, ljetnu turneju 2012. ubrzo je prekinuo pad njihovog autobusa s vijadukta u Engleskoj nakon čega su basist i bubnjar napustiti bend zbog pretrpljenih ozljeda dok je pjevaču i gitaristu Johnu Baizleyju skoro amputirana ruka. Novi album "Purple" njegov je odgovor na sve što se dešavalo nakon nesreće do ponovnog ulaza u studijo s novim producentom Daveom Fridmannom (Flaming Lips, Sleater-Kinney, Pipsi, MGMT…), vjernim dugogodišnjim drugom Peterom Adamsom na gitari i novom ritam sekcijom koju sada čine bubnjar Sebastian Thomson (ex-Trans Am) i basist Nick Jost.

Ovaj uvodni isječak iz crne kronike gotovo je nezaobilazan ako želite osjetiti sve terapeutske moći grimiznog albuma. Štoviše, ako želite znati sve detalje o genezi novih pjesama i gotovo pa čarobnoj sinergiji s novim članovima benda svakako preporučam gledanje serije od 12 kratkih dokumentarnih/promotivnih filmova koje je bend postupno puštao prije samog izdavanja albuma. U individualnim intervjuima s članovima benda dobivate najširu moguću sliku svega što se dešavalo nakon nesreće i nakon ulaska u studio – od PTSP-a i općenitog gubitka samopouzdanja preko kratkih priča o snimanju i smišljanju gitarističkih rifova, o perfekcionizmu Sebastiana Thomsona pri skladanju i snimanju bubnjarskih dionica, o žilavom galopiranju i varijacijama jazz basista Nicka Josta pa sve do detaljnog objašnjenja ilustracije s naslovnice albuma i rada s Daveom Fridmannom. Kada bih trebao izdvojiti jedan video intervju onda bi to svakako bio "Ultraviolet" u kojemu Baizley objašnjava gubitak samopouzdanja i katarzu koju je doživio snimajući nove pjesme. Njegova je ispovijed najbolji ključ za razumijevanje inspiracije i krajnjeg cilja kojemu album teži.

John is a case of a human who has pain, who has to cope with that pain… But he's got an arm. He can play his guitar… makes the pain a little bit switter. Peter Adams "Little Demons [Making Purple]"

Iako se ovo Adamsovo zaključivanje može činiti pomalo djetinjasto i površno, između ovih rečenica može se sažeti sav smisao i energija skoro pa savršenog metal albuma. S jedne strane bujaju emocije koje se doslovno raspuknu u svakom refrenu dokazujući nezasitnu i urgentnu potrebu za iscjeljenjem, a s druge imamo potrebu za smišljanje najboljih rifova, solaža i bubnjarskih prijelaza.

Osam pjesama, jedan kratki instrumentalni intermezzo i jedan minijaturni outro. Konciznost i srčana izvedba kao garancija za neminovnu dugu ovisnost. Gotovo mi je nevjerojatno koliko puta mogu poslušati "Shock Me" i "Chlorine & Wine" bez da mi imalo dosade i sve me strah kako izgledam ujutro zadnjih tri mjeseca dok se bajkom vozim na posao po Vukovarskoj tražeći potencijalnog rivala za preticanje, svirajući air bubnjeve i pjevajući: Shock me!!! I needed a surprise!! I ne mogu prestati guštati u gledanju tih ozbiljnih faca koje ne mogu sakriti uzbuđenost i sreću dok zajedno pjevaju finale "Chlorine & Wine" (5:40): Please don’t lay me down / Under the rocks where I found / My place in the ground / A home for the fathers and sons… Velika pobjeda i pročišćavanje svako jutro!

Baroness se s "Purple" pomalo vraćaju dinamici s ranijih albuma, ali to rade na potpuno novi način, unakaženi indie trikovima Davea Fridmanna, ritam sekcijom koja doslovno melje sve pred sobom i pjesmama većima od života. Doslovno. Jer nas život ponekad toliko pregazi da mu možemo uzvratiti samo nadnaravnim moćima u obliku savršene (metal) pjesme.