Underworld Barking Om 2010.
Svi mi imamo neke bendove koje bi željeli pogledati uživo, ali to nikako ne uspijevamo (tu ne mislim na one za koje bi nam trebao vremeplov da bi ih vidjeli). Jebiga, živimo u državi koju veliki broj bendova zaobilazi, a uglavnom nemamo baš nešto previše love da bismo non-stop putovali po Europi kako bi pogledali sve one bendove koji nas zanimaju.
Moj osobni izbor je posjetiti jedan festival godišnje kako bi se barem nešto nadoknadilo, a ni u tom nisam uspješan, odnosno mogu se pohvaliti sa samo dva u cjelosti odgledana festivala - Primavere 2009. i Szigeta 2007. na kojima sam stvarno vidio dosta toga i kojima sam jako zadovoljan. Doduše, ima potlistaša (čitaj: Draž prije svih) koji preziru festivale i na njih neće otići čak i kada im The Flaming Lips ili Broken Social Scene sviraju pred nosom, ali to je nešto čime bi se trebao baviti Freud i njegovi sljedbenici, a ne ja ni moji sljedbenici. Kojih baš i nemam.
Bez obzira na objektivne nemogućenosti, uspio sam pogledati veliki dio bendova koje sam htio vidjeti, a kada bi se pravila top lista tri (živuća) benda koje nisam vidio, a volio bih, to bi izgledalo ovako: Sigur Ros, Belle & Sebastian i Underworld. Možda će nekoga ovaj posljednji izbor iznenaditi, ali "Dubnobasswithmyheadman" mi je sigurno jedan od 10 albuma koje bih ponio na pusti otok. Uz njega me vežu mnoge uspomene od kojih su neke poprilično zajebane, a i bez njih bih ga smatrao ponajboljim elektronskim albumom kojeg sam ikada slušao. Drugi veliki plus za Underworld je "Everything, Everything", sigurno najbolji koncertni DVD kojeg sam gledao i kojem se redovito vraćam. Trenutak kada izbezumljeni Karl Hyde pokazuje Darrenu Emersonu i Rick Smithu da je ekipa u publici upalila bengalku i pleše oko nje kao oko plemenske vatre je nešto nezaboravljivo. Toliko mi je taj trenutak zakon da sam se naježio samo spominjajući ga u prethodnoj rečenici.
E sad, je li Underworld prestao postojati Emersonovim odlaskom iz benda? "A Hundred Days Off" nije bio loš album, ali ipak je bio daleko ispod nivoa na kojeg su nas Underworld navikli, a "Oblivion With Bells" je, barem kod mene, prošao potpuno nezapaženo. Energija se izgubila i ja sam stvarno pomislio da od ove grupe više nema ništa, odnosno da su se raspali, pa me je i vijest da je izašao "Barking" poprilično iznenadila. Nisam imao nikakvih očekivanja pa me nisu mogli previše ni razočarati. Stoga me nije pretjerano zaboljela ni činjenica da je ovaj album prilično bezvezan.
Uvodna "Bird 1" nas vodi u krivom smjeru da bi ovo ipak mogao biti dobar album. Lijeno Hydeovo pjevanje protkano je poprilično monotonim beatom, ali svejedno se radi o tipičnoj Underworld pjesmi pa su se ona minorna očekivanja malo podigla. Njih prema zemlji vraća "Always Loved A Film" s poprilično blesavim refrenom, ali kako se radi o pjesmi koja je odabrana da bude single, nekako opraštam njeno postojanje. Nakon nje sve odlazi prema monotoniji i neinovativnosti. Od treće pjesme "Scribble" pa sve do kraja albuma, "Barking" ne da nije lajanje, nego ni najobičnije cviljenje. Sve je jako dosadno i, umjesto inovativnosti kakvom se Underworld nekada dičio, sve je poprilično ravno i sam album se lagano pretvara u pozadinsku glazbu koja nema nikakvu drugu funkciju osim svojeg postojanja. Tek se "Diamond Jigsaw" malo izdvaja iz ostatka albuma, a koliko je to malo, plastično ću vam objasniti da u mojim natuknicama pored nje stoji 'koliko-toliko zanimljiva'. Eto.
Neke grupe očito ne znaju kada je vrijeme da se kaže 'dosta'. "Barking" od Underworlda radi neki sasvim prosječan bend i pljuje na sve što je ova ekipa, doduše s Emersonom, napravila u plodnim devedestima. Koliko im nedostaje inspiracija i motivacija dovoljno govori činjenica kako su po prvi put u karijeri cijeli album napravili u suradnji s drugim glazbenicima. Tako su pojedine pjesme s njima radili Paul van Dyk, Dubfire, High Contrast i drugi elektronski DJ-i. Za usporedbu, svojedobno je postojala priča kako su Underworld odbili suradnju s Michael Stipeom za pjesmu "Moaner", jer su smatrali kako će Hyde to bolje otpjevati.
Uglavnom, volio bih Underworld vidjeti uživo, ali isto tako ne bih volio da se njihov repertoar uglavnom sastoji od dva posljednja albuma što bi (vjerojatno) i bio slučaj. Možda bi bilo bolje da i njih prebacim u kategoriju 'volio bih ih vidjeti da imam vremenski stroj', a da Sigur Rosu i Belle & Sebastianu priključim neko novo ime u Top 3 Bendova Koje Nisam Još Vidio Uživo A Jako Bih To Htio Napraviti. Samo, koga?