Rekla mu je "poliži moje uho da ne bude suho" rekla mu je. Taj stih iz prvog singla Istrijana Barbara, radiofonične “Mjesečine”, jako dobro opisuje čitav bendov izričaj i opus. Vrckavo, eklektično, na prvu vrlo zarazno, ali zapravo nemaštovito i lišeno nekog pametnijeg sadržaja na duge staze.

Ono što se debiju “Monfiorenzo Underground” moglo oprostiti kao porođajne muke mladog benda koji se želi afirmirati na ne pretjerano zahvalnoj sceni, kod “Sante Barbare” postaje vrlo teško zanemariti. Naime, Barbara Munjas i kompanija potrošili su sada već puna dva albuma na recikliranje motiva iz prethodno spomenute “Mjesečine”, valjda tražeći još jedan sličan “hit”. Stilski se bend opet našao u istom području pop rocka s primjesama razno raznih utjecaja, od funka do ska punka, koji djeluju kao da su ubačeni reda radi i pomalo na silu, jer bi trebali biti cool. Iako se zvuk prvog albuma (a onda i drugog) uspoređivalo s ovim i onim “svjetskim” bendovima, mene i dalje u cjelini prvenstveno asociraju na No Doubt. Nešto više po stavu i toj nekoj zajebantskoj liniji negoli zvukom.

Ali to nije grijeh samo po sebi. Ne, problem je ispraznost muzike. Da se razumijemo, Barbara Munjas talentirana je glazbenica s odličnim vokalom, a i ostatak mnogobrojne ekipe iz benda je u najmanju ruku solidan (palac gore ritamskoj sekciji). Svirački i produkcijski album je, dakle, odrađen sjajno. O tome pak koliko afektacije, koje Munjas toliko voli i na kojima inzistira, doprinose ili oduzimaju glazbi, moglo bi se raspravljati. Tijekom prvih par pjesama bit će vam simpatično, ali s vremenom postane naporno. Slično je i s drugim elementima u glazbi. Riffovi zvuče slično, ritmove je ponekad teško razaznati od pjesme do pjesme, prijelazi slični k’o jaje jajetu neprestano se ponavljaju itd. Ima u svemu tome dosta iskrene energije, no što to znači kad je s tekstopisačke i skladateljske strane materijal, kao što sam rekao, isprazan. Pop rock pjesmuljci koji se ne uspijevaju posebno istaknuti, a pokušavaju to učiniti svim silama. Inzistiranje na neobičnosti kada za to nema iskonske inspiracije dolazi uz gadnu cijenu. Nažalost, konačni rezultat ostavlja dojam gorke isforsiranosti.

Početnih nekoliko pjesama, posebno singl “Ma nema veze”, može na prvi mah djelovati vrlo ugodno, poletno i plesno, ali sasvim je vjerojatno da će vam uskoro dojaditi. Nije isključeno da ćete već na četvrtoj “Bog (laku noć)” i vi poželjeti reći “laku noć”. Sve je toliko na mjestu i šablonski odrađeno da jednostavno vrlo brzo dosadi. Kako trenutno stvari stoje i sudeći po ovom i prethodnom albumu, Barbari su sasvim zadovoljni svojim položajem u domeni korektnog radijskog popa s pjesmama koje nisu ništa posebno i koje pripadaju u koš za jednom poslušati i zaboraviti. Možda će im se zalomiti još pokoja uspješnica koja lako ulazi u uho poput “Mjesečine”, ali ništa više. Nadam se da sam u krivu. Kod Barbara se nazire talenta i potencijala za plemenitije domete od pukog zabavljačkog istupanja pa bih volio da sljedeći album mogu nahvaliti i tako nagraditi očito veliku količinu truda i ljubavi uloženu u glazbu. U međuvremenu, biti daškom svježine u kontekstu hrvatske muzike nije neki uspjeh jer nisu Barbari Koktelsi da bi morali gledati tako usko i ciljati tako nisko.

Ukratko, Barbari su solidni, Barbari su OK, Barbari su pomalo dosadni. Istina nije u ciničnom satiranju, ali bome ni u slatkorječivoj PR-ovskoj hvali na koju ćete naići a koja se opravdava onom “naši su, treba ih podržati”. Rezime? Više sreće drugi put.

P. S. “Santu Barbaru” možete besplatno preuzeti ovdje i sami se uvjeriti pričaju li potlistaši opet gluposti.