Iz montiranja grupe Mumford & Sons na vrh Billboarda da se štošta iščitati o društvu - to da je jedan nepretenciozni engleski bend, s imenom firme u stečaju, grozomornim cipelama i jednom jedinom vrstom progresije unutar pjesme, dotakao tolike mase ljudi pravi je fenomen. To što su Mumford & Sons Englezi koji se furaju na svoje povijesno potlačene susjede i to što, kao, ne koriste struju iako koriste ostale tekovine suvremenog društva poput producenta Coldplaya, neću ni komentirati.

Njihov debitantski album "Sigh No More" već je bio ugrubo zacrtao gabarite benda koji se zvukovno, tekstovima i imidžem naslanja na folk tradiciju, magnetičnost čistih keltskih glasova i onaj osjećaj veći od života koji se javlja kad se sam samcat šećeš fjordom. Sve redom komponente koje volim i kojima ću se rado prepustiti, možda čak i nauštrb novog Skrillexa.

Ipak, Mumfordima se teško prepustiti jer je nešto nedorečeno u njihovoj koncepciji. Privatno nemam ništa protiv šablona i nisam pobornik originalnosti pod svaku cijenu, ali obrasci, kakvi god bili, trebali bi barem držati vodu. Kod Mumforda su to prilično pravilne izmjene tišine i glasnoće i te izmjene predstavljaju zapravo jedinu varijaciju unutar pjesme.

Melodija je uvijek ista, bila tiha ili glasna, nema nikakvih zastranjivanja u solaže, raspadanja glasova, sve teče vrlo unisono i jedino što možemo očekivati od razvoja situacije je pojačavanje intenziteta koje ide tako daleko da se, kad se čini da je pjesma po decibelima definitivno dosegla svoj vrhunac, u aranžman ubace još dvije udaraljke, pa pripjev konačno probije granice u sebi i sve postane prilično... čudno?

Kao da si na nekoj masovnoj propovjedi u sportskoj dvorani. Nakon toga slijedi naglo kuliranje koje opet polako gradira u monolitne pripjeve i tako petnaest puta na jednom albumu (znači preko dvadeset puta na dva albuma). Ako se ne varam, sličnu psihološku caku koriste na televiziji, kad pojačaju zvuk čim reklame prekinu film. Ne mogu se oteti dojmu da je i Mumforde u tom smislu instruirao neki stručnjak u području propagande. Emocije toliko ne variraju, osim ako čovjek nema ozbiljnih poteškoća, a i kad je posrijedi jak kontrast, on bi se trebao nekako nadzirati već u onim tišim sekvencama. Trebala bi postojati doza sugestije i slušatelj bi trebao biti spreman na tu mogućnost. Kako drugačije jačati strukturu pjesme?

Ili je možda ugođaj davno prevladao formalna pitanja s obzirom na to da Mumford & Sons uživo zvuče sjajno (i publika izgleda kao da uživa), odnosno barem mi se tako čini pregledavanjem klipova na Youtubeu. Bendu koji svoj uspjeh duguje kontroliranom doziranju energije do neslućenih razmjera koncerti na otvorenom predstavljaju idealno ozračje jer je teško ostati imun na simfonijski orkestar bilo koje vrste.

Njihovo bogatstvo glasova, glasnoće, perkusija i imidž koji je postao novi must have za jesen-zimu 2012/13. (vidi reklamu za Playlife) sasvim su dovoljna kamuflaža za sve stvaralačke boljke. A da bi stvar bila ozbiljnija, žrtva nije samo melodija, nego i tekstovi koji su spali u drugi plan. Pročitala sam negdje da je riječ o kršćanski intoniranoj muzici, ali šteta vremena. Glavni Mumford se uopće nije trebao toliko truditi po pitanju lyricsa jer ja u njima, zahvaljujući tom mahnitom potezanju žica i kad treba i kad ne treba, ne čujem nikakvog Boga.

"Babel" stoga najbolje funkcionira kao razglednica s bezbroj atraktivnih kadrova koji zajedno ne govore previše, osim činjenice da je tamo negdje lijepo i ugodno. Možda je to dovoljno, možda je naša budućnost jednostavno u tehnološki proizvedenoj ljepoti kojoj se, nažalost, sve više priklanjaju i indie autori, kao da se ne sjećaju da je zvuk gitare nekad značio istinu i da se pjevalo samo kad se nešto imalo za reći.

Ne živcira me "Babel" sam po sebi, riječ je o simpatičnom albumu, snimljenom na istom tragu kao i "Sigh No More", samo s nešto više ambicija i mogućnosti... nego čitava ta situacija s gitarama, ruralnim lookom i organskom hranom. Kao da se svaki pokušaj žive svirke mora utopiti u vlastitoj, krajnje umjetnoj prezentaciji iako se sve bazira na autentičnosti i zanatstvu. Pjesme, s obzirom na rečeno, nema potrebe posebno isticati. Sve su to vrlo korektni brojevi prilično sličnih formula za koje sam sigurna da bi zvučali svjetski uživo na nekom festivalu.

Na kraju, vjerujem da je "Babel" kao album sporedan i da će Mumfordi ići na singlove te novi album isporučiti vrlo brzo, već u ritmu u kojem moraju s obzirom na to da su komercijalno uspjeli. Nadam da će do sljedećeg puta malo razmisliti o redukciji tih silnih instrumenata, prirodnijoj progresiji unutar pjesme i malo spontanijem pristupu jer bi novi tucet istih pjesama izgubio svaki smisao. Sviđa mi se što Mumfordi ipak puštaju te svoje glasove i ne eksperimentiraju previše s njima, tako da su uvijek čisti i prozračni. To je kvalitetan pomak u odnosu na neke ranije britanske bendove sličnih sklonosti koji su imali melodiju, ali im je nedostajalo glasa (sjetim se odmah Turin Brakesa, benda s nekoliko predivnih pjesama koje bi Mumford i sinovi sigurno otpjevali milijun puta bolje).

www.mumfordandsons.com