B Fachada B Fachada é Pra Meninos Mbari Musica 2010.
Tajna ovog albuma je u jednostavnosti. Portugalski kantautor B Fachada svoj je treći studijski album snimio uz minimalnu glazbenu podlogu, naslonjenu prije svega na klavijature i razne čudne zvukiće. U prvom planu je njegov glas koji je stvarno sjajan.
Slušanje svojih dragih izvođača na walkmanu također ima svoja 'pravila'. Ne slušaju se isti ritmovi i melodije u šetnji prirodom, na putovanju, u gradskoj gužvi, kada ste umorni, veseli, nervozni, nesretni, kada žurite na posao, kada sjedite na svojoj omiljenoj klupici u svojem omiljenom parku (nemojte mi reći da nemate omiljenu klupicu u omiljenom parku), na kupanju između dva ulaska u more, kada ste pijani, napušeni ili nešto drugo. Ako biste malo temeljitije razmislili, za svaku ovu situaciju biste mogli pronaći neki idealan soundtrack. (Meni se svojedobno nakon emisija na Radio Studentu u slušalicama često nalazio Sonic Youth i "Dirty". Šetanje Zagrebom uz taj album je stvarno zakon. Još uvijek se ponekad uhvatim da očekujem kako će se Thurston Moore pojaviti na krovu nekog tramvaja i odsvirati rif iz bilo koje pjesme s tog albuma dok ja prolazim pored njega)
Portugalskog kantautora B Fachadu praktično ne mičem iz winampa od kada sam na nekom glazbenom blogu uz njegov album našao opis kako je to 'best thing that happened in portuguese music for the last 30 years'. Ipak, bez obzira na učestalo slušanje u stanu, nema mi ništa draže od slušanja "E Pra Meninos" albuma u rano ujutro na putu za posao.
Prije nego sam se doselio u 'metropolu' i počeo raditi na trenutnom poslu, u 6, 6 i po sam se budio samo slučajno. Nakon srednje škole gotovo pa nikada. Sada mi je to postala rutina, a 45-minutni put do posla uglavnom skraćujem upotrebom walkmana. A tu se posljednjih mjesec i više dana B Fachada pokazao nenadmašnim izborom. Jer nema ništa ljepše u to rano jutro, kada je još mrak i hladno je i tijelo bi htjelo biti u krevetu, nego slušati neku toplu glazbu. Glazbu koja ti odmah stavlja osmijeh na lice i čini cijelu situaciju podnošljivijom. A to ovaj album radi bez bilo kakvih problema.
Još kada se "E Pra Meninos" razvije za vrijeme vožnji tramvajem i autobusom, kada si okružen svim onim tmurnim licima kojima se, isto kao ni tebi, ne da opet odlaziti u rudnike, onda je jasno kako će se ovaj album dugo, dugo vremena naći među onima za koje vrijedi pravilo 'ne brisati' s walkmana.
Činjenica kako ovaj album traje nešto kraće nego mi je potrebno da prođem relaciju između točke A i točke B (kuća, pos'o, pos'o, kuća) nudi mogućnost da dvije-tri pjesme poslušam po drugi put. Najčešće je to "To-Ze", sjajna uvodna pjesma naslonjena isključivo na vokale i neke zvončaste zvukove. Takvu količinu optimizma smještenu samo u nešto manje od 2 i po minute teško je nadmašiti. Po drugi put se posluša ponekad i "Dia de Natal" i to ne samo zato što slijedi nakon "To-Ze" već zato što osvaja nekim sjetnim raspoloženjem. Po drugi put se mogu poslušati i "Barrigao", odnosno "Primeiro Dia" u kojima Fachada ugošćuje Franciscu Cortesao, odnosno Lula Penu. Ipak, favorit je "Mochila do Carteiro" koju od milja zovem "Manuela" jer se u njoj ponavlja to ime. Možda je upravo ova pjesma pokazatelj svega što B Fachada nudi - pjesma ima formu da se zadnji stih jedne strofe ponavlja kao prvi sljedeće, glazbena podloga je jednostavna klavijaturska melodiju protkana različitim zvukićima od kojih se onaj budilice posebno ističe. Uz sve to, Fachada u pojedinim dijelovima pjesme sve naglašava jako tihim back vokalima ili 'lukijevskim bam-bam-bamanjem' koje ovdje stvarno ima smisla.
U čemu je tajna ovog albuma? U jednostavnosti, prije svega. B Fachada je kantautor sjajnog glasa koji je svoj sada već treći album snimio uz jednostavnu glazbenu podlogu. Uglavnom se tu radi o zvukovima izvučenih iz klavijatura, tu i tamo poneku pjesmu nosi gitara, ali ništa u niti jednom trenutku ne ide 'preko' njegovog vokala. A on je stvarno sjajan, jedan od onih kojima se treba prepustiti i vjerovati. Uostalom, uvjerite se i sami.
