Najavivši je kao 'next big thing', ekipa iz Glitterhousea i Glitterbeata uopće nije pogriješila. Već najavni single "Julud" sve je oduševio svojim spojem klasičnog pustinjskog pjevanja sa španjolskom gitarom i jednostavnim udaraljkama, a smirenost te pjesme je upravo fascinantna. Kada kasnije otkrijete kako je "Julud" posvećena pjevačičinoj majci, odnosno svim problemima koje je ta žena morala prolaziti provevši godine u izbjegličkom kampu, onda vas pjesma još više osvoji. Aziza Brahim već je u njoj pokazala kako je sjajna pjevačica koja nema potrebu previše manipulirati svojim glasom već ga koristi kako bi slušatelja uvukla u svoj svijet.

A svijet o kojem Aziza Brahim na ovom albumu pjeva već je klasična priča iz pustinje sa sjevera Afrike. Ona je 1976. rođena u izbjegličkom kampu jer su na zapadnosaharsko područje mnoge okolne zemlje imale teritorijalne pretenzije, a sve je završilo marokanskom okupacijom. U tim ratovima Aziza je izgubila oca, a slamku spasa je, baš kao i dosta zapadnosaharskih izbjeglica u to doba, dobila od Kube gdje se školovala. Međutim, kako se tamo nije mogla baviti glazbom, vratila se u izbjeglički kamp pa zatim preselila u Španjolsku gdje je napokon uspjela ostvariti svoju želju.

Nakon suradnje s različitim glazbenicima, Aziza je prvu medijsku pažnju zadobila glumeći u filmu "Wilaya" koji se bavi tematikom zapadnosaharskih izbjeglica, a za koji je snimila i soundtrack. Već i prije toga osnovala je saharsko-španjolski bend Gulili Mankoo s kojim je 2012. snimila odličan album "Mabruk", no pravi je publicitet dobila posljednjih mjeseci zahvaljujući albumu "Soutak".

Najveća razlika između ovog albuma i ranijih radova (prvenstveno tu mislim na "Mabruk") je ta što je Azizin vokal u potpunosti gurnut u prvi plan, odnosno on nosi cijeli album. Kako je, kao što već spomenuh u početnom pasusu, ova 37-godišnjakinja sjajna pjevačica, onda joj takva uloga nije predstavljala problem. Ono što je još ostalo Chrisu Eckmanu, koji je producirao ovaj album, a koji je već prikupio world music iskustvo radeći na svim Tamikrest albumima, je da složi idealnu glazbenu kulisu. Takvo što pronašao je u Kalilou Sangareu, malijskom gitaristu koji je na ovom albumu briljirao odlično se nadopunjavajući s Azizom. Kako je ona već dobrano prisvojila španjolsku glazbu u svoj izričaj, tako i gitarske dionice na ovom albumu uglavnom imaju latino zvuk. 'Čistoća' gitarskih tonova podsjeća na mnoge latino majstore, a i kod Sangarea se ističe prilično minimalistički pristup. Iako je jasno kako njegove dionice u nekim pjesmama uopće nije lako odsvirati (recimo, u sjajnoj dvominutnoj završnici pjesme "Manos Enemigas"), u niti jednom trenutku se ne osjeti težnja za pretjerivanjem.

Brahim i Sangare briljiraju u glavnoj i prvoj sporednoj ulozi, a ostatak glazbene slike stvoren je prilično minimalnim zvukom klasično posložene ritam sekcije (bas, udaraljke) iz koje ipak treba izdvojiti tabal, veliki tradicijski saharski bubanj koji svojom dubinom u nekim trenutcima kao da sam nosi glazbenu podlogu. Tu je i Azizina sestra Badra Abdallahe koja savršeno 'poduplava' vokalne dionice tamo gdje je to potrebno.

"Soutak" u svojih 40-ak minuta svojom smirenošću potpuno osvaja. Iako se album većim dijelom bavi teškim temama, uglavnom problemima zapadnosaharskoh naroda čije stanovništvo još uvijek u velikoj mjeri živi u izbjegličkim kampovima, snaga kojom Aziza Brahim prenosi sve svoje poruke tjera na neki spokoj. Uspješno kombinirajući latinsku glazbu s tradicijskim elementima Zapadne Sahare (već u prvoj pjesmi, "Gdeim Izik", ona pokazuje da će iskoristiti sve trikove pustinjske glazbe poput pljeskanja, naglašavanja posljednjih slogova stihova što daje na ritmičnosti pjesme te onog nevjerojatnog palucanja jezikom koji naprosto osvaja), ona je snimila album koji će sigurno ostaviti traga na mnogim ovogodišnjim top listama, pa i ne samo onima koji se bave world musicom. Previše je na ovom albumu odličnih pjesama (uz ove spomenute, bilo bi nepravedno ne istaknuti i razigranu "Soudak" te "Aradanu" koju nosi samo tabal) da bi prošao nezapaženo. Idealno za slušanje u bilo koje doba dana, ali posebno u kasno poslijepodne ovih ranih proljetnih dana.