Nema jednoznačnog odgovora na pitanje tko je najbolji živući kantautor današnjice. Naravno da nema. Dijelom zato što to 'najbolji' nije mjerljiva kategorija podložna različitim interpretacijama i osobnim preferencijama, a dijelom zato što ih ima toliko da je vrlo lako moguće da negdje postoji neki za kojega niste čuli, a koji je sasvim blizu ove zamišljene titule. Teško je proglasiti najboljeg, kažem, to su uvijek muke, ali u deset najboljih bez ikakvih problema i s još manje razmišljanja ulaze Joe Pernice (pokretačka snaga Scud Mountain Boysa i Pernice Brothersa) i Norman Blake (jedan od trojice zaslužnih za većinu pjesama Teenage Fanclub). Uh, koliko su mi slušateljskog užitka pružili jedan i drugi, koliko krasnih melodija, koliko nepatvorenih emocija, izvanrednih tekstova i visprenih igara riječi; koliko su neodoljivih i nezaboravnih pjesama napravili, sa svakom trajno tetovirajući svoja imena u moje srce ma koliko to patetično zvučalo, sa svakom me osvajali opet i iznova, tjerali me da zaboravljam da postoji neka druga glazba, glazba koju ne izvode oni - i s jednim i s drugim sam prošao tu fazu, fazu opsesije ili, bolje reći, posvećenosti. Nije mi žao, ponovio bih sve.

I onda, igrom slučaja, dvojica se čarobnjaka sjurdume, skompaju, zbliže. Tamo gore, u ledenoj Kanadi, susreli se senzibilni Škot i Amerikanac čija vanjština ne odaje da se iza maljave i naoko grube pojavnosti krije titrava i treperava dušica sposobna u nekoliko stihova savršeno secirati bolne odnose, iscrtati putanje tuđih i vlastitih patnji i ushita čvrstom, ali ležernom rukom, odsvirati i otpjevati pjesmu koja će vas u svoje tri i pol minute o životu naučiti više od svih tih sezona svih tih serija kojima se trujete. Susreli se, shvatili da imaju mnogo toga zajedničkog i napravili bend. Samo tako. Jednostavno da ne može jednostavnije.

Bend su nazvali The New Mendicants (prema redu katoličkih svećenika koji žive u siromaštvu i odricanju, isključivo od milostinje) i polako krenuli s poslom. Polako u punom smislu te riječi; opušteno i bez pretjeranih ambicija, kao dvojica već realiziranih ljudi i umjetnika koji ni sebi samima, a ni svijetu što ih okružuje nemaju baš bogznašto za dokazati.

Prvo je bila dogovorena australska turneja, ali su se onda dosjetili da je glupo ići na turneju na kojoj će merch štand biti prazan pa su odlučili snimiti ovaj EP od šest pjesama kako bi na koncertima imali što za prodavati. Grozan razlog, pomislio bi netko i možda bi taj netko bio u pravu ili barem dijelom u pravu, ali eto, kao što ćete uskoro vidjeti, i iz bijednih pobuda (nisam siguran bih li to nazvao kapitalističkim ili, u skladu s imenom benda, prosjačkim momentom) mogu nastati remek-djela.

Izdanje otvara "This Time", obrada INXS-a. Na stranici Perniceovog matičnog benda se zajebavaju da australska vlada zahtijeva da svaki bend koji želi napraviti turneju po Australiji mora prvo obraditi barem jednu pjesmu tog benda ako žele da im se izda radna viza. Imali su INXS srećom i dobrih pjesama, kažu.

"This Time" je svakako jedna od njih i u ovoj verziji zvuči sjajno, kao original, a ne kao obrada i usput je jedina pjesma na albumu koja nije odsvirana u kompletno akustičnom aranžmanu, ima tu i bubnja i električne gitare i mikro-solaže dovoljne da zadovolji osebujne potrebe svakog pravog rokenrol fana. Australska vlada se nema razloga buniti, dapače.

Slijede dvije nove pjesme, zajednički rad Pernicea i Blakea: "Follow You Down" i "High on the Skyline", obje pjeva Pernice, a Blake se samo povremeno pojavi kao prateći vokal. Da su bile objavljene ranije, na nekom albumu Pernice Brothersa, uopće ne bi stršale, a to onima koji su pomno prošli kroz katalog grupe dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Imaju sve. Nježno prebiranje po žicama iz kojeg izranja čarobna melodija, zavodljivi i sugestivni vokal, odlične i životne tekstove (u kojima se povremeno pojavljuju već provjereni Pernice Brothers motivi, tipa - I'm not the loving kind) i ono nešto neizgovorivo i neopisivo, ono što mora imati svaka dobra pjesma, ono što vas tjera da je slušate opet i opet, neprestano, ne znam, možda je to samo potraga za ljepotom, potraga za onim trenutkom kada stvari naizgled sjedaju na svoje mjesto, potraga za strelicom ushita koja se jednom već zabola u vas i činit će to ponovno, milijun puta ako treba, sve dok je ne otupite i izližete, ali s pravim pjesmama se to ne događa, udaraju uvijek istom snagom, uvijek istom.

Nakon dvije nove slijede dvije stare pjesme, prvo Blake uz malo Perniceovog sekundiranja oplete Teenage Fanclub klasik "I Don't Want Control of You", a nakon toga je vrijeme za Pernice Brothers klasik, gotovo previše lijepu (ako može biti previše ljepote) "Amazing Glow" koja meni tu bolje zvuči čak i nego u svojoj prvoj domovini, na divnom albumu divnog imena "Discover a Lovelier You". I ne samo da zvuči bolje, već zvuči sto puta bolje. Pjesma je to od koje se ježite i tresete, koja vas otvara kao da ste u crtiću pa na prednjoj strani tijela imate ciferšlus koji je tako lako potegnuti. Samo treba znati prave note i prave riječi. Ono što najviše oduševljava je ta uživljenost koja se čuje iz svakog udaha i uzdaha, iz svake bremenite sekunde ove nesvakidašnje ljepotice, kao da pjesma nastala jučer i kao da su rane još uvijek svježe, kao da se sve iznova proživljava, jednako snažno kao i prvi put. Možda i jest tako, tko bi znao.

Ulogu posljednje pjesme na albumu Norman i Joe su dodijelili još jednom zajedničkom uratku i dobro su učinili jer je hipnotizirajuća i anestezirajuća "Sarasota" možda i najbolja pjesma na ionako izvanrednoj ploči. Nema u njoj ničega nametljivog ili pretjeranog, samo glazba i riječi u svojem najčišćem obliku, direktno i moćno, toliko moćno da me baš svaki put stegne oko rebara i pritisne mi pluća, počnem teško disati i divim se snazi jednostavnosti i nenametljivosti i grabim pohlepno tu bolnu ljepotu.

Bilanca ovog izdanja je jednostavna, šest pjesama od čega su tri nove. Sve osim "I Don't Want Control of You" pjeva Pernice i čini mi se da to nije samo zato što je njegov doprinos veći, poslušate li obojicu malo bolje čut ćete kako je stari američki kužer i prepredenjak naučio sa svojim glasom baratati kao sa savršeno ugođenim instrumentom, koristi ga kao blistavi alat koji teško može zakazati, zna da s njime može postići što god mu padne na pamet, zna da neostvarivo ne postoji, istrenirao je zanat i sada mu ostaje samo da ležerno prolazi pejzažima svoje dugo stjecane sigurnosti i samouvjerenosti koja ima itekakvo utemeljenje u stvarnosti. Blake, s druge strane, zvuči kuštravo i raščupano, gotovo nepripremljeno. Kao da nikada nije razmišljao o tome kako pjeva, on je samo pjevao. Taj kontrast nećete čuti u pjesmama gdje se čuju obojica, tamo su samo 'two soft voices blended in perfection', ali generalna razlika u pristupima i njihova suradnja koja je iznjedrila nešto ovoliko lijepo za mene čitavoj priči daje još jednu poželjnu, dirljivu dimenziju.

Nema više baš mnogo ovakvih izdanja, izdanja koja vam sa svojih devetnaest minuta mogu priuštiti sate ugode i zadovoljstva. Ovo je glazba za slušanje na svaki mogući način i u svakoj zgodi, glazba koja bezbolno premošćuje put od jučer do sutra i to na jedini mogući način, zadržavajući se u danas. Reći da jedva čekam prvo dugosvirajuće izdanje The New Mendicantsa bilo bi jebeni eufemizam.