"When you sing with a group of people, you learn how to subsume yourself into a group consciousness because a capella singing is all about the immersion of the self into the community. That's one of the great feelings — to stop being me for a little while and to become us. That way lies empathy, the great social virtue." Brian Eno "Singing: The Key To A Long Life"

Ženski zbor Assembly of Light zasigurno nije zamišljen samo kao ekstenzija underground metal projektima. Dapače, kompozitorica i voditeljica Chrissy Wolpert nemalu ekipu od 20 do 30 cura prvenstveno okuplja (u vlastitom stanu!) iz razloga koje je u svom izlaganju o zbornom pjevanju naveo Brian Eno. Iako Chrissy očevidno daje dojam osobe čije je umjetničko djelovanje vrlo vjerojatno dugo povezano s metalnim i sličnim podzemljem, ta metalska komponenta ne bi zauvijek trebala biti glavna asocijacija uz njezin projekt.

Zbor je iz stana izašao kako bi krenuo na turneju sa sludge/doom bendom The Body kojemu su cure gostovale na albumu "All the Waters of the Earth Turn to Blood." Suradnja je definitivno poslužila kao odskočna daska, ali je na prvijencu zbora čujna tek na dvije pjesme od ukupno šest koje sve zajedno jedva prelaze 25 minuta (idealna mjera za ovaj eksperiment!). Prve tri nadopunjavaju gitara, bas, bubnjevi, klavir, gudala i muški vokali – Chip King iz The Body sa svojim prijetećim vakuumskim vrištanjem i Alexis Marshall iz Daughtersa sa svojim euforičnim uzvikivanjem s ruba litice. Sve ostalo, oko njih i nakon njih, je uglavnom sačinjeno od vokalnih harmi koje komponira Wolpert. Dakle, nema riječi! Tako da se uopće nemojte usuditi pomisliti da bi cure mogle biti svojevrsni ženski pandan prevari njemačkih ljigavaca Gregorian.

Kombiniranje Assembly of Light zbora s metal ekipom je zanimljivo upravo radi antagonizma koji se odvija između anđeoskog pjevanja i teških drone/doom intervencija te zbog atmosfere koju onda automatski dočaravamo kroz tamnije filtere naše imaginacije, ali moramo imati na umu da je jedina ekstenzija u ovoj priči u biti sam metal koji se pojavljuje tek u par navrata. On je utopljenik kojeg milosrdno spašavaju udruženi glasovi puni nade i spokojstva. Dakako, na drugom djelu albuma, gdje su cure prepuštene samo svojim glasovima, pjev mjestimice nagovještava sumnju i stravu koje bez problema mogu parirati i nekim mračnijim metal manevrima. Ta završna trilogija nazvana "Into The Woods" prvenstveno je dokaz da zbor bez problema funkcionira bez vanjskih intervencija, a s druge strane potvrđuje ono o čemu nam priča Eno. Iako knjižica izdanja za trilogiju nije predvidjela nikakvu pratnju, u nekim je dijelovima teško vjerovati da se radi samo o ženskim glasovima.

facebook.com/Assembly.of.Light.Choir