Beam me up, Scotty! Frazetina je to koju najnovije izdanje Star Treka opet vraća u prvi plan. Jer eto, kao civilizacija nismo u stanju za zabavu masama ponuditi ništa više od po stoti puta podgrijanog ragua. Ili haše, kako vam draže (primjeti rimu, mogu slobodno samoizdat si ploču). I tako jedna fraza živi sa nama godinama, u raznim oblicima. Bear me up, to je valjda fora koju je svatko iskoristio milijun puta. Tamo negdje vani sigurno i dalje postoji poneki mužjak koji sa ponosom nosi majicu sa istim natpisom. Ali u jedno sam siguran – nitko još nije napravio majicu sa natpisom Beam me up, Samuel! A kako znam da nije? Pa googlao sam!

Uglavnom, ovo je navodno recenzija novog albuma nečega što se zove Iron and Wine, a što je u biti mladić koji se zove Samuel Beam. Samuel se kroz zadnjih nekoliko godina nametnuo kao jedno od kvalitetnijih imena trubadurske indie-folk scene, a svojim ugodnim glasićem i šećernim preljevom od emocija koje nudi na prvu loptu postao je omiljen među, možemo slobodno reći, i mainstream publikom. Bljak. Da odmah prođemo formalnosti, na ovom dvostrukom CD-u (a trostrukom LP-u, s tim da bi mogli slobodno pisati LP van zagrada jer tko više sluša i kupuje smrdljive CD-e?) Beam i izdavač mu Sub Pop sakupili su B-strane, demo snimke, takozvane raritete, pjesme sa raznih kompilacija i soundtracka, uglavnom sve one otpadke koji sa razlogom ne završe na pravim albumima.

Ako ste fan zvuka Iron and Wine, jasno je da ovako nešto nečete propustiti nabaviti i slušati. Ako niste, 23 pjesme ponuđene na ovom albumu imaju potencijala da vam dostojno prezentiraju bit glazbe koju stvara Samuel Beam. Što je već samo po sebi dosta pozitivno. Mene osobno pak u cijeloj ovoj priči zanimaju, odnosno kopkaju, samo dvije stvari. Na koje ću se vratiti na kraju današnjeg izlaganja. Sada želim pričati o nečemu drugom.

Moj kvart vam izgleda k'o Baltimore. Ili kao Pešča. Samo što umjesto ogromnih terenaca u kojima vise Braća, odnosno kolica iz šoping centra u kojima se guraju Burazi, po njemu nitko ne vozi jer svi sjede u kafićima. Navečer se igra mali nogomet (mi basketaši bježimo u okolne kvartove jer nas u našem smatraju nižim bićima što je totalni apsurd jer smo u prosjeku viši od nogometaša), sa razglasa praši Thompson i svi su ponosni jer je po 897-i put na lokalnim izborima pobjedio HDZ.

''Aj ti lipo Didu zaokruži Franju na listiću'', eto to je majke mi bila molba jednog penzića upućena maloljetnom unuku prije nekih mjesec dana. Vidio i čuo iz prve ruke, dok sam sagnut iza nekakvog kartona gledao sve one šarene liste, čitao imena i mislio se - ''Tko su ovi ljudi?''. Uglavnom, ako ste pomislili da vam se javljam sa Kube, pogriješili ste. Moj kvart se nalazi u Šibeniku, u totalnom je kurcu kao uostalom i cijeli grad i ja ga volim takvog kakav je. I kvart i grad.

Čemu ovo skretanje sa teme? Pa valjda ste skužili da mi ovdje najmanje pišemo o glazbi. Glazba je za slušati, što ću ja sada ovdje nabrajati i opisivati jednu po jednu pjesmu kao neki srednjoškolac. Ili kao Emir. Ma ja sam kvazi-ozbiljan čovjek pred krizom srednjih godina spreman za brak i djecu, nemam ja vremena za pizdarije. Umjetnost je ionako precijenjena, jer danas je brate svatko tko živi normalno - čisti umjetnik. Ono, ugledat na televiziiji onog idiota Milinovića i uspjet' zadržat krvni tlak na normali, ma ti si fakir Ramath i Dalaj Ljama u jednome (i namjerno sam napisao ovo ljama jer obožavam ovakve trule fore, to mi je smisao života).

Samuel ima nešto tog budizma u sebi. Dobar je to momak, malo previše zatvoren u taj neki svoj stil, tu neku gotiku juga, ikonografiju dolina i brda, soba koje se ne provjetravaju ne zato jer su crkle rolete već zato jer je njihov stanovnik toliko zapleten u vlastitu bradu da se ne može dignuti otvoriti prozor. Malo je dosadan i predvidljiv, ali nosi srce na rukavu. To je cool. Uglavnom, kako je već dvije godine prošlo od zadnjeg mu pravog albuma, bacio se u hiperprodukciju da prekine tišinu, a i da ne bi svi zabrijali kako je Bon Iver veća faca.

Evo, u razmaku od par tjedana uz ovu zbirku B-strana izašao mu je i prvi službeni live album, snimka koncerta u Norfolku stara 4 godine, i to u nekakvom limitiranom izdanju, samo na CD-u. I kao, ne možeš je kupiti preko neta već samo u nekim dućanima, kako bi se promoviralo pomalo zaboravljeno muvanje po CD-shopovima. Išao bi ja u CD shop da je tamo Jack Black a ne razni Digital Remasteredi i Leskovari. I kao da je loše što progres i evolucija rade svoje. Koji ljevičari su ovi sa Sub Popa, plaču za starim vremenima, sigurno ni za Franju ne bi glasali.

Uglavnom, prva dobra stvar vezana uz ''Around the Well'' je što čovjek konačno može imati u kolekciji ''The Trapeze Swinger'' i prekrasnu obradu ''Such Great Heights'', dvije ultimativne Iron and Wine pjesme, bez da poseže za soundtrackom ''In Good Company'' ili ''Garden Statea''. Dobri su to filmovi, ali ne mora mi svaki puta kada slušam svih 9 minuta katarze zvane ''The Trapeze Swinger'' asocijacija biti Topher Grace u kratkim hlaćicama.

Postoji i opcija posjedovanja singlice ''Such Great Heights'' na kojoj se nalaze obje pjesme, izdane još u doba drugog albuma, ali nekako ovi projekti imaju smisla baš zato jer na jedno mjesto sakupe sve ove pjesme koje nas inače izluđuju time što su posijane posvuda. Što, ne izluđuju vas ovakve stvari? Damn.

Druga stvar koju želim istaknuti je sljedeća – ovo doba godine potpuno je krivo doba godine za pisati o Iron and Wine ploči. Ima ovdje zanimljivih stvari, evo samo da za fanove Lipsa istaknem super verziju ''Waitin' for a Superman'', ali vani je već 35 u hladu a još nije ni podne. Za guštanje ionako imam novi Dinosaur Jr. i nemam ni vremena ni volje za išta manje od savršenstva. Tako da će ''Uokolo Bunara'' pričekati jesen.

Ali ono što već sada mogu reći je da ovo nije esencijalno izdanje. Ono, da ga moraš imati i slušati i maziti i grliti. Ovo je doslovno za popuniti kolekciju. Čekaj, da su Leonardo i Alfredo u pravu, onda ispada da ne bi imao kada slušati Iron and Wine jer bi ljeto trajalo cijele godine? Ima li kakvo ispitivanje koje pokazuje koliko ljudi u Hondurasu, Liberiji i Omanu slušaju američke trubadure? Slažete li se sa mnom da Doug i Andy iz Weeds zaslužuju vlastitu seriju?

(Slušajte ovo jer Samuel je kralj emocija, a emocije je lijepo istraživati, pogotovo uz ovako ugodnu, aromaterapijsku, melankoličnu podlogu. Nije baš poželjno pretjerivati ako ste sjebani u glavu, jer može vas još dodano sjebati. Isto kao što netko tko naginje psihozi ne bio smio pušiti travu i čvakati tripove, pa poslije kukati da ga je droga upropastila. Ma dragi moj, da nisi već munjen ne bi ti droga ništa napravila. To je samo isprika. Droge su zakon, isto ko i Samuel. Jedino si morate pogoditi dozu)

www.ironandwine.com

www.myspace.com/ironandwine