Uhvatim se kako razmišljam sviđa li mi se album umjesto da ga zaista slušam. Očekujem nešto (u kurzivu!), svašta, puno, mnogo, sve, već dugo nisam bila uzbuđena zbog izlaska nekog albuma, želim da mi se svidi... Počinjem se zaplitati u racionalizirajućem seciranju glazbe i vlastitih misli i dojmova za koje nisam sigurna kakvi su ili kakvima će, između dvije krajnosti ili sredine, tek postati. Misaoni nered očekivano pogoršam čitanjem internetskih kritika, krnjih lastfmovskih shuot-dojmova i pokušajima metafizičkih rasprava s Ivanom o tome možemo li uopće imati svoje mišljenje, sviđa li mi se nešto zato što mi sviđa i što to zapravo znači ili zato što netko čije mišljenje cijenim kaže da je nešto dobro pa nesvjesno i ja počinjem tako misliti i onda se natjeram da prestanem sa svime time, jer je valjda jedino rješenje prestati slušati glazbu i prestati čitati i sve... Pa se, dakle, zaustavim. Dosta.

Stavim slušalice i, kao i svaki put, pomalo se začudim osjećaju škakljanja negdje unutar glave, baš fizički unutra, tamo u sredini, kao da su svi ti instrumenti i cipele njihovih glazbenika, smanjenih, ali jednako glasnih, iznad mog nepca, a ispod kose. I sviraju i pjevaju.

"The Suburbs" je šesnaest pjesama snimljenih na vinil i tako onda prebačenih u digitalni oblik kako bi sve zvučalo kao vinil. Album mi je na početku bio ne osobito različit od onoga što bih, vjerojatno neuspješno, pokušala opisati kao način na koji Arcade Fire zvuče, nekako neprimjetan i jednoličan, pa sam bila razočarana, jer sam čekala nedoživljenu katarzu i nakon što je odsviralo svih šesnaest pjesama. Pa sam slušala opet i pažljivije i koncentrirano i odsutno brišući prašinu i čitajući Kerouaca i u tramvaju, pa opet pažljivo, slušajući riječi i onda sam shvatila da sam ga preslušala već desetak puta i da mi se - sviđa. Poprilično. Pa sam slušala opet, pa mi je bio još bolji, pa sada tipkam i čujem nove stvari i još mi je bolji. Heh.

Album je na trenutke melankolično promišljanje o sebi ne tako davnima, drugačijima i polaganijima, kad smo zastajali i promatrali i kada smo možda još znali biti blizu jedan drugome, onako zapravo blizu. A ako se zapitamo je li ikad uopće postojala ta izlizana klišejasta slika i albumu dobacimo nekoliko namrgođenih upitnika razočaranih tematiziranjem ovoga život 2.0 nostalgičnog klišeja, The Suburbs će ne obazirući se nastaviti otkrivati koliko je daleko od plosnatosti, usahlosti i zamornosti. Jer ja otprije nije ni mjesto ni vrijeme, mi onda opipljivi smo i prisutni, a više nas nema. Arcade Fire ne pjevaju patetiku, već nježno i kompleksno ubadaju u shvaćanje vremena, promjena, identiteta i onoga lijepoga, onoga što nas veseli. Onoga što si dopuštamo ili za što se trudimo, malog, velikog, beznačajnog, svugdje, u zapetljanosti svakodnevice drugačije iza kapaka svakoga od nas, šarene i nekad pomalo sjetne. Djeca su prvi motiv koji sam zamijetila i koji se vrlo snažno, gotovo lajtmotivno, provlači kroz cijeli album, no djeca iz ovih stihova drugačija su od djece iz No cars go, sada im (nam?) promiče between the click of the light and the start of the dream čarolija, prepuštaju se konformizmu ignorancije radi osjećaja lažne prihvaćenosti ("Ready To Start"), isti su u svojoj destruktivnosti i neoriginalnosti ("Rococo"). Djeca koja nisu dobra i slobodna, u gradu u kojemu zapravo ni nema prave djece, grad koji smo možda mi dok se pitamo gdje je nestala nevina dječja naivnost iz naših bića i nismo li možda puno više iskvareni nego što mislimo ("A City With No Children").

"Modern Man" poigrava se konceptualnošću ritma. Like a record that's skipping, I'm a modern man, osoba kojoj nešto nedostaje u životu kojemu nešto nedostaje, kojega prati čudan osjećaj praznine u koju nije moguće uprijeti prstom, jer ne znamo gdje je i zašto je tu; sve je dobro, ali nije. Tako, kao mali trzaj u pravilnom nizu taktova, ubrzano preskače i ritam, simbolizirajući to nešto čudno i krivo što naslućujemo, možda čak i pokušamo uočiti ili dohvatiti, ali ubrzo uzmaknemo ne bismo li ostali čekati u redu, kojemu već - onom na burzi, na faksu, na poslu, u tupoj zamagljenoj pomirenosti sa sivim neredom svuda uokolo.

"Empty Room" doživljavam kao pjesmu o samoći, iznevjerenosti, izdaji. Naglašene su violine i divna je gradacija Régineinog vokala i bubnjeva. Ne mogu si, eto, pomoći, pa me desetak sekundi refrena užasno podsjećaju na Abbu, što me neopisivo živcira, jer mi je pjesma super, a Abba nije. Zašto ih onda, zaboga, svaki put moram povezati?

"Half Light I" je mirna, lijepa i snena. Ne znam opisati kako zvuči, mrvicu poput "Une Année Sans Lumière" (ili ja samo tako čujem pa i povezujem sanjarsku i pomalo sivu atmosferu nekog polakog gradskog sumraka). Pjesma se razmata u bogati orkestralni završetak različit od "Une Année", čak pomalo pompozan. "Half Light II" snažnija je i brža, naglašenijih sint-zvukova glazbeno podsjeća na osamdesete. Spominjanje prošloga prisutno je i ovdje, uz nijansu prihvaćanja i neopiranja, ali i nastavljanja, mijenjanja i putovanja dalje. Usudila bih se reći da je i cijeli album takav, kako tematski, tako i glazbeno. Mogu se čuti elementi glazbe iz osamdesetih, sedamdesetih, devedesetih, izmijenjeni i staro-novi, u neočekivanoj (ali od AF toliko očekivanoj) konsonanci prštećih zvukova. Kao ljudi koji o stvarima govore sa strašću, intenzivno, iskreno i glasno, ne nametljivo ili arogantno, već zato što im je stalo. I teatralno, kao i bend.

"The Suburbs" je tužan album. Govori o... Ne znam, o svemu. "Suburban War" treba poslušati, jer ne znam napisati. Neobičan je i malo nezgrapan prelazak na "Month of May", koju sam, kad je izašla kao singl zajedno s uvodnom pjesmom albuma, razočarano otpisala u nadi da ipak neće biti na albumu. Još uvijek mi se ova pjesma najmanje sviđa, no u kontekstu albuma puno više nego izvan njega. Vidjet ćemo još, zasad je antipatična bez smislene argumentacije, ali budući da se bespomoćno zaljubljujem u album, mislim da ćemo se ponekad sasvim lijepo družiti. Najdražu pjesmu nemam, to mi je uvijek najteže. "Wasted Hours" je sljedeća i lijepa je, joj, baš je lijepa. Potrošeni sati koji su tako važni i koji su opet poveznica s predgrađem i djetinjstvom i nježna je pjesma i nije baš glazbeno revolucionarna niti nova, ali je lijepa. "Deep Blue" me podsjeća na neku pjesmu, ne znam čiju. Nije Abba. Veseli me računarska referenca na šah i Kasparova, koliko god tehnološki paranoična i mračna ona bila. Također, u tonu digitalne zabrinutosti zbog pomahnitalog bezglavog trčanja uokolo i nostalgije za analognim, o pisanju pisama, o malenim lijepostima koje nestaju, jer ih ubijamo ne znajući ili uopće ne pokušavajući vidjeti ih, pjevaju Arcade Fire u "We Used to Wait". "Sprawl I" je baladična, "Sprawl II" haitijasta i malo brža, ali ništa manje mračna, čak beznadna. Album završava kružno, nastavljanjem teme iz "The Suburbs", polaganim gudačima koji podsjećaju na glazbu filmova iz šezdesetih i eteričnim, lebdećim vokalima. Kad bi bio rečenica, The Suburbs bi završio trotočjem, nježno i tiho izblijedjevši.

Glazbu povezanu sa svakojakim misaonim mjestima uvijek čujem kako mi se obraća u drugom licu jednine. Arcade Fire su ta glazba pa onda imam tremu zbog Suburbsa, jer je takva stvar - važna. Zato (valjda) beskrajno kompliciranje i možda dramatično shvaćanje slika iz pjesama. Ne želim isprazni album, želim da mi bude lijep i želim moći osjetiti ono tiho uzbuđeno oduševljenje i polagano odmotavanje albuma u svim smjerovima.

I zapravo, osjećaj je isti taj i skroz novi, a trenutak u kojemu odlučim da nije važno je li to zbog dobrog albuma ili zbog toga kako je moja osoba posložena i razbacana dok ležim u mraku i slušam glazbu ili zbog svega toga, dragocjen je i spremit ću ga u džep.

Joj, meni je "Suburbs" skroz divan.

www.myspace.com/arcadefireofficial
www.arcadefire.com