Nije mi se jednom dogodilo da jednostavno nisam mogao zavoljeti glazbenu skupinu koju u tom trenutku baš svi vole. Japandroids, izuzev "The House That Heaven Built", zbog 'It's a lifeless life with no fixed adress to give, but you're not mine to die for anymore, so I must live': ma, zdravo!

Također, nije mi se jednom dogodilo da sam određenu glazbenu skupinu prestao slušati zbog silnih, radikalnih zaokreta u izričaju. Radiohead, "The King of Limbs", premda hvaljen na sva zvona, nisam skužio. Korektan, dakako, ali nedostajao mi je udarac u ošit.

"Reflektor" združuje gore navedeno, predmnijevam.

Priča o meni i kanadskim slavujima, makar su Win i Will Butler teksašani propovjedničko-mormonske provenijencije, duga je i događajna...

***

Nekoć sam kupovao CD-ove. Da, u Mostaru. Kojekakav bi mostarski brato odlučio otvoriti prodavaonicu CD-ova. Ne bi opstala veoma dugo, dakako. Dok jest - kupovao sam ih. Bili su originalni u onoj mjeri u kojoj je racionalan Miljenko Jergović. Zanemario bih to što se znalo dogoditi da kupim CD Mercury Reva, a na njemu se, saznah nešto kasnije, čuju zvuci izvjesnog alternativnog benda Feeder. U jednoj sam od tih mostarskih prodavaonica kupio i "Funeral", prvi dugosvirajući album kanadske grupe Arcade Fire. Neću reći da se radilo o ljubavi na prvo slušanje, jer sam svu pažnju posvetio samo jednoj skladbi, "Rebellion (Lies)". Bila su to opsesivno-kompulzivna jutra, koja nisu mogla početi bez barem jednog vrćenja spomenute skladbe. Kasnije, sredinom tipičnog mostarskog ljeta godine gospodnje 2005., u tipičnom mostarskom ne-znam-što-ću-sa-sobom raspoloženju, poslušao sam album u cijelosti. Omiljene skladbe su se mijenjale kroz godine, no vjerujem da je "Neighborhood #2 (Laïka)" odnijela zasluženu pobjedu. Pet godina kasnije, emocionalno i fizički iscijeđen, slomljena srca i noge, spasila me skladba "Ready to Start". Napisana samo za mene ili, bolje, za one koji se osjećaju kao ja. Tek kasnije, zacijeljena ega i noge, uvidio sam kvalitet i ostalih pjesama. "The Suburbs" je, za mene i za one koji me okružuju, isto ono što je za nekoga bio "Abbey Road", "Marquee Moon", "Swordfishtrombones" ili "Nebraska" - nekolicina skladbi koje će me, kad i gdje god bio, opet i iznova vraćati u onaj beskrajno lijep trenutak zasljepljujuće spoznaje: u redu je, sve je u redu.

Desetog sam rujna ove godine, čuvši novu skladbu "Reflektor", na socijalnoj mreži Twitter, gdje tu i tamo napišem i nešto duhovito, napisao sljedeće: Pripremimo se, jer kreću unisona hvaljenja nove skladbe Arcade Firea, koja je vrlo solidan proljev. Sklon sam osuditi nekoga ili nešto unaprijed. Nemam vlast ni nad kim/čim, srećom, jer bih vjerojatno bio odgovoran za desetine vješanja na Španjolskom trgu u Mostaru.

Nekim stvarima treba dati vremena.

Novom albumu Arcade Firea treba dati vremena.

***

Spomenuti udarac u ošit, koji je nekoć znao izazvati Thom Yorke, Win Butler i ljepša mu polovica Régine Chassagne izazivaju redovno. "In the Backseat", "Ocean of Noise" i "We Used to Wait" spremno će me i precizno, frejžerovski snažno odalamiti u trbuh i glavu. Makar sam ih nakon samo jedne skladbe bio spreman otpisati, što govori puno o meni, Win i Régine su vježbali k'o Rocky Balboa prije meča sa Ivanom Dragom: snijeg, jaja, trčanje i puno, previše tna-na-nana-tna-na glazbene podloge i ja sam, nakon nepoštene borbe, na patosu, u patosu.

Teško priznajem – sve to zahvaljujući producentu Jamesu Murphyju, kojeg nikad nisam skužio.

Počnimo.

***

Ključne skladbe. "We Exist" je angažirana skladba. Štoviše, posve je prigodna u Hrvatskoj. Ovom dijelu Europe, ako smo doista Europa. Klinjo, tinejdžer, odgojen od strane oca koji, reći će Bill Burr, pederčinama zove one koji izlaze na kišu sa kišobranom, konačno uspijeva spoznati svoju homoseksualnost. Zbunjen, razgovara s ocem. Drukčiji sam, no isti: zašto se praviš da ne postojim? Vođena bilidžinovskim basom, skladba je inteligentan, asertivan, ali nimalo agresivan ili iritantan poziv na toleranciju. Slava ljubavi!

'But if there's no music heaven, then what's it for?', kazuje "Here Comes the Night Time", još jedna skladba obilježena jednostavnim, no efektnim milovanjem basa, ali i karipskim bubnjevima. Butler je tijekom školovanja prostudirao religije, zato kad, sve uz poziv na sentiš, poručuje 'Now the preachers they talk, up on the satellite – if you're looking for Hell, just try looking inside', trebamo se, vjerujem, nasmijati i sljedeći put kad ga vidimo udijeliti mu cjelov u obraz ili usta, ovisno o osobnim preferencijama.

Nekad se, k'o Rob Halford na pozornici prije nekoliko desetljeća, zapitam kakav sam to čovjek ja? Jesam li normalan? Kaže mi prijateljica, psiholog, onako, između redaka, da je znak zdravog razuma pitati se jesmo li normalni, ali što je to normalno? Svojevrstan idejni nastavak "We Exist", "Normal Person" puno toga govori i o Butlerovoj nesklonosti današnjem rokenrolu. Stoga, prigodno je pretvoriti ju u pokaznu vježbu za današnje mladce s gitarama i uputiti ih ka najboljim gitarskim uzorima, Sterlingu Morrisonu i Ronu Ashetonu.

"It's Never Over (Hey Orpheus)" priča je Orfeju, dakako, ali i o nemogućnosti prebolijevanja voljene osobe. Ne postoji puno boljih primjera od Orfeja i Euridike. 'When you get over, and when you get older, then you will discover that – it's never over', ne nudi utjehu i/ili laž, nego neprijatnu istinu. Gotovo je, ali nije, nit' će ikad biti.

***

Sve je u slojevima. "Reflektor ih nudi pregršt". Navedene skladbe nisu jedine koje nude čvrsto uporište svim poklonicama Arcade Firea. Neki će voljeti poptimističnu razigranost "You Already Know", sint-etičnu preciznost i emocionalnost "Porno" ili lažno pankersku, no zapravo plesnu posvetu femininumu koji je "Joan of Arc".

Samo im dajte vremena.

Win je pobjednik, naravno, a i mi smo s njim – pobjednici.