Zaboravite srpanj i ludnicu zvanu kolovoz, deveti mjesec vrijeme je kada se događa pravi odmor. Dani su kraći, noći su svježije, plaže više nisu pretrpane lovcima na melanome (koje u ovoj fatamorgani od države smatraju glavnim izvorom prihoda), more osvježava, bura dobiva puni smisao, a opet je dovoljno toplo da dugi rukavi i nogavice nisu dobrodošli. Nekako se u ovu atmosferu solidno uklapa jedna ploča, objavljena još tamo početkom trećeg mjeseca. I nije kasno da se osvrnemo na nju jer stvarno nije loša. OK, već po ovoj rečenici je jasno da nije ni naročito dobra, ali jebi ga. Recimo to ovako – dovoljno je zanimljiva da zaslužuje malu priču.

Znači, na tapetu je Arbouretum, bend iza kojega stoji čovjek imenom Dave Heumann. Dave je svirao gitaru kao pratnja Bonnie 'Prince' Billyu, te iza sebe ima već tri albuma i jedan split. Prva ploča, "Long Live The Well-Doer", i danas djeluje najzanimjivije, iako je prošlo već četiri godine od njenog izlaska. Na njoj se dalo naći indie-folk trenutaka svojstvenih ranijim projektima Willa Oldhama, prošaranih ambicioznim prog-folk aranžmanima bližima A Silver Mt. Zion i Akron/Family nego nečemu što bi snimio bend kao npr. Anomoanon. A njih spominjem jer je prvi album Arbouretuma producirao baš Ned Oldham, Willov brat i lider Anomoanona, čovjek koji je kompletan zvuk i karijeru bazirao na zadnja dva studijska albuma koja je Grateful Dead snimio za Warner. Čije naslove neću navesti jer radi se o općoj kulturi.

A Dead je itekako bitan kada pričamo o ovoj maloj incestuoznoj sceni. Upravo su neki trenutci prvog albuma Arbouretuma bili najbolja moderna posveta njihovom geniju, uz suradnju Willa Odlhama s Mattom Sweeneyem na albumu "Superwolf", te uz albume benda Howlin' Rain. Samo što, za razliku od braće Oldham koji od Deada uzimaju harme i atmosferu najboljih folk momenata, te od Howlin' Rain koji posuđuju čistoću melodije i desetominutne jammove, Arbouretum pokupe od svega po malo te se onda nagnu na indie rock stranu. Točnije, sve začine prljavim zvukom njenog veličanstva gitare.

Ako vam je pojam riff važniji od pojma muff, uživat ćete. Od prve sekunde ova ploča udara ravno u glavu svirkom kao skrojenom za nekakav napušeni rock bend. Monolitni, jednostavni riff je temelj na koji se nadograđuju poneka promjena akorda, lucidne solaže, gomila fuzza, te poneki kontrolirani feedback. Tendencija da pjesme ostave klasičniji dojam je vidljiva, uz strofa-refren-strofa formu zalomi se i poneka melodija, ali činjenica je da ako se ne koncentriraš na gitaru, nema previše toga za čuti.

Imamo tu vokal koji kao da je došao direktno s neke britanske prog ploče iz 70-ih. Atmosfera, začinjena sporošću zvuka i mantrama vokala je totalno psihodelična, ali stonersko valjanje gitare je bit svega. Uvodna stvar, lebdeća "False Spring" sažima potpunu bit njihova zvuka, a taj uvod se nastavlja i na sljedećoj pjesmi, "Another Hiding Place". Treća stvar prva je očita posveta Deadu, i to Deadu iz doba "Anthem Of The Sun" i "Aoxomoxoa", dok su se natripani igrali s gumbima i efektima u studiju usput stvarajući čudesne klasike poput "St. Stephen" i "That's It For The Other One".

Jedini problem je što nakon 3 ugodne minute stapanja svih svojih elemenata, umjesto da uplovi u 20 minutno istraživanje božanske matrice, ova pjesma umire u nervoznom miksu klavira i zavijanja gitare. Sljedeću stvar, posvetu Deadu iz americana faze, na sličan način umrtvljuje violina čiji country štih nikako ne odgovara ozbiljnosti konteksta.

Od svirke ritam sekcije do većina melodija, ovo je Dead. Ali dodatci zvuče kao kolaž kojega je lijepio Ray Charles uz pomoć Steviea Wondera. Umjesto da sama pjesma negdje krene, ili da bar završi s velikim praskom, ona ne izlazi iz samonametnutih joj okvira, okvira pretrpanih željama koje, umjesto da pospješe tečnost, potpuno zaguše tok.

Očita je i namjera da se, osim sadržajem, bude vjeran klasici i u detaljima. Tako da nije samo zvuk konceptualan, već i sam album. Pa su tako sljedeće 4 stvari, nazovimo ih B stranom ploče, nešto brže, žešće i rockerskije. Doduše, radi se o nijansama, jer album ni jednog trenutka ne prekida svoj lagani kas poradi galopa, ali riffovi su žešće odsvirani, solaže su kraća i eksplozivnije. Umjesto Deada imamo Crazy Horse.

Njihov drugi album, "Rites Of Uncovering", donio je odmak od uvrnute strane americane prema jednostavnijoj dozi ambicije i neo-psihodelije. Samo, tu ploču pokopala je dosada predugih pjesama. Gle, kada Dead ili Horse drkaju po 15 minuta, dosade nema ni na trenutak zbog neobjašnjive mogućnosti tih ljudi da uvijek ostanu u tonu i pod kontrolom, čak i kada se čini da je sve van kontrole. U slučaju Arbouretuma, nažalost, 10 minuta je 5 minuta previše.

Zato pozdravljam odluku da novi album nema ni jedne pjesme duže od 6 minuta. Pozdravljam i odluku da se ambicioznije posveti skladanju, da povremeno gitaru u prvom planu zamijene neki drugi instrumenti i ideje. To su sve koraci u pravom smjeru. Ne pozdravljam pak pretjerano kićenje, jer najbolje stvari su upravo one koje ostavljaju privid jednostavnosti. Hej, Dead možda djeluje kao drogirana banda, ali ispod sve te masturbacije kriju se prave pravcate simfonije koje slave život.

Arboreutum ima ambiciju da spoji sve navedeno u prijašnjim pasusima, da ponudi i blues, i poeziju, i žestinu. Samo, nije Heumann ni Oldham, ni Jim James, a sigurno nije ni Garcia ili Young. Ali jeste čovjek koji i dalje obećava da bi jednoga dana mogao isporučiti klasik. Obećanje traje već godinama, i kada će biti ispunjeno nitko ne zna. Ali ono što znamo je da čovjek pokušava. A to definitivno nešto vrijedi.

http://www.myspace.com/arbouretum
http://arbouretum.blogspot.com