Dragi čitaoče, sva je prilika da će ovo što slijedi biti jedan sasvim osoban i krajnje neobjektivan osvrt na jedan mali i u globalnom poretku stvari posve nevažan album pa ako si alergičan na subjektivnost molim te pođi na neki drugi glazbeni sajt, kreni proučavati Dragaševu listu najboljih albuma još uvijek tekuće godine na kojoj debelo prevladavaju muzičari kojima je bliži dan kada će ih pokopati (onako zapravo, u grob, ne metaforički) od dana kada su zapalili prvi džoint (onaj pravi, s marihuanom ili hašišem, ne neki drugi) ili pak piši na Facebooku statuse o snijegu ili o tome kako te nerviraju statusi o snijegu.

Ima ona neka izreka koja kaže da službeno postaješ star kada je tvoj omiljeni nogometaš mlađi od tebe. Moglo bi se o tome raspravljati, to svakako, ali istina je da uvijek sa zebnjom gledam godinu rođenja reprezentativaca i svaki me put mrvu jače stegne oko srca jer je onih starih kao ja sve manje ili ih više uopće nema, a ako nekim čudom još igraju onda su veterani, često uglavnom izvan terena zbog ozljeda. Zato volim Stipu Pletikosu, zato mi je omiljeni igrač hrvatske reprezentacije. Dok je Stipe tu, ja sam još mlad!

Kako mi je od nogometa u životu glazba ipak dosta važnija, tako ovu izreku više volim primjenjivati na glazbenike i, moram reći, tu imam puno bolje rezultate. Kao, ako su članovi mog omiljenog benda stariji od mene, nisam star. Na osobnom popisu prva dva mjesta uvjerljivo drže Belle & Sebastian i The Mountain Goats, bendovi gospode u ozbiljnim godinama, ali ipak se tu i tamo probiju neki golobradi klinci zbog kojih ne želim povjerovati da više nisam u cvijetu mladosti, nego radije preispitujem tu glupu teoriju.

Ipak, ono što me najviše brine jest kako to da netko deset ili više (sic!) godina mlađi od mene može raditi tako lijepu glazbu i glazbu koja meni počinje toliko mnogo značiti i kako netko toliko mlađi od mene može napisati tekst koji je dobar, suvisao i od kojeg, pazite Aleksandre, mogu ponešto naučiti o životu iako su oni pišali u pelene kada sam ja razrednim kolegama donosio na kasetu presnimljeni "Nevermind" da bih u zamjenu dobio "Siamese Dream". Eh, to su bili dani! Za kojima uopće ne žalim.

Recimo, ovi Literature. Bendić, ne bend. Što to znači? Kao prvo, da se zabavljaju dok sviraju i da se to čuje u skoro svakom tonu. Onda dalje, da nisu ambiciozni, skoro uopće. Niti pretenciozni. I da neće postati ničiji najdraži bend jer donose ništa novo, originalno, a ne pokušavaju se ni mjeriti s najvećim sinovima rock and rolla, ni tekstovi im nisu baš nešto zbog čega bi se trebalo posebno uzbuđivati, ali eto, tu su, druže se, sviraju i svoju pozitivnu energiju su zabilježili i dali nam je da je uzmemo ili ostavimo.

Nije to nov zvuk, kao što rekoh, sve smo to već čuli, ima tu odjeka Libertinesa, Strokesa i Arctic Monkeysa i slične bratije, znate već koja su to imena, ne mora ih se baš svaki puta navesti sve, malo povuku i na nažalost propali Voxtrot (koji su imali niz sjajnih EP-ja i jedan samo prosječan album), na The Soft Pack i Jaill, ako govorimo o bendovima koji su ovdje i sada više nego tamo i nekoć.

Utjecaji na stranu, njih se uvijek ionako navede samo da se zadovolji forma, ono po čemu su Literature posebni i zbog čega zaslužuju tekstić jest energija, ležernost, dobra zajebancija kanalizirana u nešto što možda nije previše umjetnički vrijedno, ali je zato beskrajno zabavno. Njihova živahna inačica gitarskog popa ili garažnog rocka ili na momente pop punka svježa je i prozračna, melodije su pamtljive i koncizne i ono što mi se jako sviđa je što ne dulje, ne pretjeruju, deset pjesama, niti jedna preko 2:51. Opleti, Miško!

I tu se opet vraćam na gospodina Aleksandra čija me lista pomalo naživcirala (to valjda isto znači da sam još mlad, ako me takve stvari živciraju) jer na njoj ne samo da dominira gerijatrija (neće ni na mojoj biti puno drukčije!) i ne samo da nema nekih albuma koji bi se ondje sigurno našli samo da ih je poslušao (recimo, The Walkmen: "Heaven"), već je i unatoč tome što je 'skinuo 840 novih albuma' dosadna, predvidljiva i godinu u kojoj je nastala gomila divne i uzbudljive glazbe prikazuje kao godinu velikih povrataka već dokazanih legendi. Ne znam, možda bi i on ovdje prepoznao ono što ja jesam, bedastu energiju Ramonesa, nezaustavljivu mladost kakvu su na prvom albumu pokazivali Green Day ili smisao za melodiju gotovo usporediv s onim Big Stara ili Teenage Fanclub pa bi mu se svidjeli i stavio bi ih u tih svojih famoznih top 75.

Ne žalim što nije, baš me briga, meni ni u džep ni iz džepa, on je očito star, ja isto tako očito još nisam, njegova lista tu je samo kao simbol starosti i svega onoga što ona sa sobom donosi, ali ne onoga što je zadano, već onoga protiv čega se možeš boriti ako to osvijestiš, a ovaj je simpatični bendić tu samo kao simbol mladosti i svih njenih prednosti koje, ako imaš želju (a ima je svatko) i dovoljno sreće možeš produljiti čak i tamo gdje biologija misli drukčije.

Živjela mladost! Živjela literatura!

literature.bandcamp.com