Prelijep je osjećaj kada otkriješ album koji je kvalitetom toliko dobar da ga odmah možeš proglasiti jako izraženim favoritom za album godine iako je još više od pola godina pred nama. Osjećaj je tim bolji kada je autor tog albuma 76-godišnjak koji svira već pola stoljeća i koji je, izgleda, tek sada odlučio pokazati ono najbolje od sebe. "Appia Kwa Bridge" je toliko nevjerojatan album da mi je teško zamisliti nekoga da ne počne barem cupkati dok ga sluša.

Posljednjih mjeseci pojavila se sva sila jako kvalitetnih albuma afričkih izvođača. Bilo da se radi o novim albumima aktualnih izvođača (Amadou & Mariam, Sierra Leone's Refugee All Stars, Ba Cissoko, Angelique Kidjo...), bilo da se radi o kompilacijama ili reizdanjima onih starijih (Le Super Borgou De Parakou, The Funkees, Karantamba, Vijana Jazz Band...), afrički ritmovi su opet zavladali svjetskom scenom. Pažnja koja se posljednjih godina posvećivala afričkim izvođačima zaslužna je što su ovi izvođači pažnju sada dobili i mimo world music krugova, a njihova kvaliteta to svakako zaslužuje.

Ebo Taylor je apsolutna legenda cijele afričke glazbe. Ebo je još 50-ih godina prošlog stoljeća postao zvijezda u rodnoj Gani, a početkom 60-ih ganska je vlast sponzorirala njegov studij u Londonu gdje je, zajedno s ostalim glazbenicima iz Gane, pokrenuo Black Star Highlife Band koji je spajao afričku highlife glazbu s jazz utjecajima. Tada je s njima nastupao i Fela Kuti, a nakon toga se Taylor vratio u Ganu i tamo nastavio svoje djelovanje kao glazbenik, ali i producent.

Iako je u Gani i Africi cijelo vrijeme imao nedvojben zvjezdani status, a od početka afrobeat revivala se neprestano spominjalo ime, Ebo Taylor je tek prije dvije godine objavio prvi album za 'globalno' tržište. "Love & Death" je nezasluženo prošao bez recenzije na pot listi, ali jako zasluženo polučio veliki uspjeh diljem svijeta. Uslijedila je kompilacija ranih radova "Life Stories", a sada je objavljen i novi album koji nosi ime "Appia Kwa Bridge".

Iako je to bilo teško očekivati, "Appia Kwa Bridge" je dosta bolji od "Love & Death" albuma. Spoj odlične brass sekcije, jasnih gitarskih dionica, polifoničnih ritmova koji stvaraju zajeban groove, dionica na orguljama koje iz drugog plana popunjavaju zvučnu sliku te mantričnog pjevanja čak i u teoriji, ovako na papiru (monitoru), djeluju sjajno. Kada se to još na pravi način pretoči u praksu, jasno je zbog čega sam toliko oduševljen ovim albumom.

Ebo Taylor udara odmah na prvu. "Ayesama" je apsolutni ljetni hit sa strašnim grooveom preko kojeg brass sekcija odlično pliva, a mantrično pjevanje vas tjera na priključivanje iako nemate pojma što bi to Ebo mogao pjevati na nekom od narječja Fante naroda. "Abonsam" sve skupa tek malo usporava, a Ebov prozračni zvuk gitare kao da se nadmudruje s ritam i brass sekcijom. Refren ove pjesme donosi onu neku ugodnu sjetu koju znaju stvoriti crnci (je li politički korektno reći 'crnci'?) u svojim pjesmama. Ono, kao, imali smo tešku povijest i zajebavao nas je svatko tko je to poželio, ali svejedno smo se mi dobro zabavljali u onim rijetkim trenutcima kad nas nitko nije dirao. OK, možda Ebo u "Abonsam" pjeva o nečem potpuno drugom, ali zar je to bitno? Bitan je dojam.

A dojam o odličnom albumu ganska legenda drži svakom preostalom pjesmom. Bilo da je riječ o pojavljivanju svojevrsnih calypso zvukova ("Nsu Na Kwan"), bilo da se radi o pjesmi satkanoj samo od glasa i prigušenih gitarskih dionica ("Yaa Amponsah") ili o klasičnim afrobeat pjesmama ("Assom Dwee", "Kruman Dey", "Appia Kwa Bridge") koje vas opet tjeraju da pjevušite i izmišljate izraze koje bi Ebo možda mogao reći (poprilično sam siguran da sam u "Kruman Dey" čuo kako Taylor viče 'vi ste narkomani'), sve je na ovom albumu na svom mjestu. Kvalitetu posebno potvrđuje posljednja pjesma na albumu. "Barrima" zatvara ovih 40-ak minuta samo s glasom i akustičnom gitarom. Svojevrstan Fante blues koji još jednom pokazuje svu veličinu Ebo Taylora.

"Appia Kwa Bridge" je uistinu pravi ljetni soundtrack. Kvaliteta Ebo Taylora i svih pratećih glazbenika izbija iz svakog tona ovog albuma, a mogu samo pretpostaviti koju energiju Ebo stvara na koncertima. Doduše, krajem lipnja nam Taylor dolazi relativno blizu pa bi se to možda moglo i organizirati...