Protagonist prvi.

Zamislimo jednog prosječnog balkanskog dvadesetčetverogodišnjaka. Čudovišan spoj endomorfa i mezomorfa, poluniskog čela, povelike glave čudnog oblika zbog koje si ne može priuštiti možebitnu alopeciju. Zelene oči, tamnosmeđa kosa. Male ruke i debela stopala sa, srećom, pravilno raspoređenim prstima. Tipičan “ti si jako pametan, sine“ majčin odgoj je stvorio sebeljubivog adolescenta koji se godinama bojao otvoriti oči i obujmiti sav spektar svog mediokriteta. Dječak u tijelu odraslog muškarca koji je tek nedavno shvatio da je dovoljno inteligentan da shvati kako nije inteligentan koliko bi htio biti. I to je život.

Protagonist drugi.

Predočimo si sliku jednog neprosječnog amerikenjca. Gorljivi liberal s istančanim osjećajem za primjenu i detekciju ironije. Ektomorf. Šarene ili jednobojne košulje utrpane u uski jeans. Ikserice koje nikada nisu vidjele igrališta (američkog) nogometa, košarke, bejzbola ili lakrosa. Posljednji put potrčao kad ga je grupa metalaca/pankera u srednjoj htjela skinuti, zavezati i takvog ga - golog - ostaviti ispred škole. Čovjek u tijelu djeteta. Nadaren. Umjetnik. Bariton. Cinik.

I spona koja ih veže - glazba.

Prvi je nekoć bio korektan vokal koji je u međuvremenu postao volontersko piskaralo, drugi je...

Bill Callahan.

Fabula.

Nije teško zamisliti protagonista prvog kao osobu s poremećajem koncentracije, otud je i njegova odluka - čitati Viktora Peljevina, ruskog postmodernističkog pisca, i slušati Bill Callahana, američkog singer-songwritera - u najmanju ruku stupidna. No, svatko križ svoj nosi. I dok idu stranice i stranice uzbudljive Peljevinove subverzivne spekulativne fikcije, sporo ali sigurno, suptilno ali smiono, iz krhkog merilendskog tijela probija se gorespomenuti bariton i u potpunosti zaokuplja pažnju protagonista prvog.

A sad... impresije.

Sedam Callahanovih jahača apokalipse su prozaičan prikaz intro(retro)spekcije s primjesama autorove sklonosti samo deprecijaciji, introvertiranosti i sarkastičnoj opservaciji svijeta oko sebe. Dovoljno da se zaljubite u njegov narativ koji izbjegava zamke klasičnih melodijsko-liričnih postulata. Opušten i smiren, Callahan na novom albumu progovara o apokalipsi samonametnute alijenacije... Kao nikad do sada, tanašni čovjek ugodnog glasa se otvara recipijentima njegovog lika i djela. Bez po' muke.

Najupečatljivija pjesma na ovom albumu je svakako ona oko koje se sve vrti, pjesma koja pokazuje Callahanovu novu fascinaciju - post 9/11 Ameriku. I njenu politiku. Građena oko kalahanovskes jednostavne gitarske melodije i repetitovnosti, “America!“ ipak uspijeva iznenaditi s pozadinskim virtuoznim gitarskim razlaganjima na tragu Nels Clinea iz “Sky Blue Sky“ Wilco faze. Mantranje naziva svoje države posprdnim tonom dosta podsjeća na Stone/Parker zajebanciju “Team America“ i njihovu posvetu svojoj omiljenoj stars&stripes državi. Callahan je zaboravio dodati “fuck yeah“, ali kada u svoju pjesmu ukomponira sljedeći tekst; “Afghanistan, Vietnam, Iran, Native American/America!/Well, everyone's allowed a past they don't care to mention/America! America!“... poruka je sasvim razvidna. Bez psovki.

Poigravanje s podtekstualnošću pjesama se najjasnije primjeti u prve dvije pjesme na albumu, političnoj “Drover“ i egzistencijalno-ljubavno-moralnoj “Baby's Breath“, mada ni ostatak albuma ne zaostaje...

“Drover“ je gonič goveda. Mogao bi biti običan gonič goveda. Ako nećemo imati u vidu tekst pjesme; “Yeah one thing about this wild, wild country/It takes a strong, strong/It breaks a strong, strong mind/And anything less, anything less/Makes me feel like I'm wasting my time...“. Iščitaj onako kako želiš. Gorespomenuta instrumentalna repetitivnost (koja je u jednu ruku leitmotiv albuma) opet dolazi do izražaja, sada potpomognuta tihim violinama dok je Callahan simptomatično hladan i distanciran u svojoj izvedbi.

“Baby's Breath“ se doima kao iznimno osobna pjesma. Čitajući moguća značenja pjesme na svemrežju, naišao sam na podatak o mogućem pobačaju koji je izvršila njegova supatnica. U prilog tomu svakako ide rasplet pjesme gdje autor (ne)pomirljivo progovara o tomu kako moramo požnjeti ono što smo posijali. Ljubav, žena, dijete, cvijeće. Ili pjevati. Lišen svih emocija.

Završna pjesma na albumu, “One Fine Morning“, sigurno je najprijemčivija i najduža. Callahan zvuči dostupno, spreman na komunikaciju s slušateljima... Kao što je nekoć Cave, tijekom “Boatman's Call“ faze, sjedio za klavirom, okružen s par najbližih suradnika, ogoljen do srži pjevao o PJ Harvey, tako i ovdje nalazimo našeg protagonista drugog kako jednog lijepog jutra pjeva o apokalipsi i govedima te tako dopire do protagonista prvog.

www.dragcity.com/BillCallahan