Kako je Anthony Joseph postao junak mojih muzičkih playera ni dan-danas mi nije jasno. Prije nego sam čuo "Rubber Orchestra", prošli album kojeg je Joseph snimio sa svojim Spasm Orchestrom, ideja o spoken word glazbi mi je bila odbojna (u recenziji za taj album sam je usporedio s konceptualnim albumima, koje također idejno baš ne volim previše), ali me je taj album potpuno osvojio. I dvije i pol godine nakon što sam ga prvi put čuo, "Rubber Orchestra" znam povremeno zasvirati, a Josephov rad pokušavam redovno pratiti. Barem onaj glazbeni – spisateljski, moram priznati, i ne baš toliko. Prošle godine me tako oduševio "Isle Of Magic", album talijanske jazz/funk/afro grupe Mop Mop na kojem je Joseph gostovao u nekoliko sjajnih pjesama, a sada je, evo, izašao i njegov novi samostalni album.

Ono što je jako bitno reći vezano za "Time" je da je na ovom albumu Meshell Ndegeocello uz Josepha ravnopravni autor. Osim što je odsvirala sve bas dionice, okupila muzičare koji su album snimili, napisala aranžmane i producirala album, ona je i sugerirala Josephu neke teme za tekstove. Ono, potpuno sudjelovanje. S druge strane, naravno da je i Joseph imao neke glazbene želje poput toga da "Kezi", jedna od upečatljivijih pjesama na albumu, bude odsvirana u calypso maniri da bi se što bolje dočarao duh Trinidada i Tobaga jer je tamo radnja pjesme smještena.

Glazbeno, "Time" ponajviše plovi soul i funk vodama, ali ima tu i drugih utjecaja kao u spomenutoj "Kezi" koja je napravljena u calypso stilu ili u uvodnoj "Time: Archeology" koja je nošena afričkim ritmovima. No, možda bi bilo najbolje reći da je Meshell glazbeno pratila Josephove stihove – posezala je za onim ritmovima i melodijama koji su joj u određenoj pjesmi bili potrebni, a glazbena nit vodilja je bila prilično ogoljavanje. Za razliku od onoga što Joseph radi sa Spasm Orchestra, na ovom albumu nema brass sekcije, a jedini instrument koji odskače od gitara-bas-bubanj-klavijature postave je flauta koju je u par pjesama (ne mogu se odlučiti je li bolja dionica u "Hustle To Live" ili "Alice Of The River") sjajno odsvirao Magic Malik. Ndegeocello kao da nije željela prearanžiranjem skrene pažnju s Josephovih tekstova, a ta ideja se možda najbolje očituje u "Shine" koja je bazirana na jednostavnoj bas liniji i udaraljkaško-klavijaturskoj međuigri dok u prvom planu Joseph izgovara svoje stihove.

Još jedna razlika u odnosu na "Rubber Orchestra" je činjenica da na ovom albumu Joseph gotovo uopće ne pokušava pjevati. Mislim, nije da je prethodni album vrvio od pjevnih dionica, ali ih je bilo (pogotovo u onom sjajnom hitu "She Is The Sea"). Ovdje ih pak gotovo uopće nema. Joseph je u jednom intervjuu rekao kako je to također bila ideja Ndegeocello jer ona smatra kako njegovi stihovi do punog izražaja dolaze u spoken word maniri.

Pa koja je stvar sa stihovima? Što je to u Josephovim riječima pa da lakoćom osvaja slušatelje? E pa, to je neopisivo. Jednostavno, Joseph lakoćom barata riječima i upečatljivo stvara slike o kojima želi pričati. Čak i za naoko najjednostavnije teme on zna pronaći prave riječi kojima zarobljava slušatelja, a sjajno baratanje stilskim figurama cijeli učinak pospješuje. Da se razumijemo, nema tu nekih prevelikih metafora, uljepšavanja, epiteta i pridjeva – i stihovi su, kao i glazba, često ogoljeni, ali uvijek efektni.

Tematski se u prvom planu na ovom albumu nalaze žene kojima je Joseph posvetio pola albuma. Odao je i Joseph priznanje Malali Yousafzai ("Girl With The Grenade"), ispričao priču o ženi-samoubojici ("Alice Of The River") te se u pjesmi o Kezi u istoimenoj pjesmi dotaknuo političke i društvene situacije na Trinidadu i Tobagu. No, najupečatljivije su "Heir (For Women Who Wish)", dirljiva pjesma posvećena Josephovoj majci, te neodoljiva "Tamarind" koja govori o prelijepoj ženi koja osvaja svojom pojavom, ali koja brižno skriva sve životne teškoće. U ostatku albuma Joseph je uglavnom, kao i obično, angažiran, a u prvom planu su problemi crnačke populacije diljem svijeta o kojima on otvoreno progovara.

Pjesnici su čuđenje u svijetu, to već odavno znamo. Nije rijetkost da se nečiji stihovi pokušavaju uglazbiti s više ili manje uspjeha, ali se malokad naiđe na ovako uspješnu simbiozu kao što je to slučaj s Anthonyjem Josephom. "Time" je još jedan uspješan korak u njegovoj karijeri, a nekako mi se čini da će se i ovaj album, baš kao i njegov prethodnik, dugo zadržati na mojim playlistama.