Animal Collective Merriweather Post Pavillion Domino 2009.
Dobro došli u 2009-u, godinu u kojoj nam se živo jebe za sve jer je sve dostupno, a ako nešto propustimo, u zasjedi ionako čeka još dvadesetak stvari spremnih da nam zaokupe pažnju. Lojalnost je danas rijetka zvijerka. Unatoč takvoj atmosferi koja vlada u dijelu planeta koji dobro živi i brine se o propasti virtualne ekonomije i gubitku komfora, prva serija “Merriweather Post Pavillion” LP-ja je rasprodana a neki frajer je par mjeseci prije izlaska složio live album od novih pjesama i pustio ga na net. Ljudima je stalo, bar do nečega.
Kao i na kraju četvrtog Batmana kad se brodovi ipak ne dignu međusobno u zrak, svako malo se dogode neke stvari koje nas podsjete da smo ljudi, da smo sposobni biti dobri prema drugima, a i da smo sposbni i sami nešto zaključiti i prigrliti kao nešto drago, unatoč poplavi ovo-je-zbilja-dobro preporuka u kojima se svakodnevno utapamo pod uticajem raznih medija. “Merriweather Post Pavillion” je čini se našao put do mnogih glazbenih srca i mozgova, i to s pravom.
Od prve do zadnje minute Animal Collective nam nude gomilu grumena sreće koji svakim novim preslušavanjem nagrađuju osjetila. Sjajna psihodelična cjelina obiluje vedrim i toplim tonovima, a pop prizvuk dominira nauštrb prijašnjeg fokusa na plemenske ritmove i dronove. Sve skupa, AC nude utopiju dugu 40 i nešto minuta, otok u moru dosadnih bendova koji eksperimentiraju eksperimenta ili trenda radi, a ne kako bi se izrazili ili eventualno stvorili neku novu vrijednost. “Merriweather Post Pavillion” daje nadu da se u modernoj zapadnoj pop glazbi granice u glazbenom smislu još uvijek mogu pomaknuti bez pogleda u prošlost. Ljestvicu su postavili visoko, a za njenu visinu zaslužna su i dva vrhunca među vrhuncima albuma.
“My Girls” je u jednom dijelu posveta Panda Bear curama, ženi i kćerki s kojima samo želi “four walls and adobe slabs “ i slušatelju dopušta da privremeno zaviri u autorovu intimu. Šamar za 95% slušateljstva dolazi kad krene “I don’t care for fancy things or to take part in a precious race” koji kao da su podsjetnik izgubljenim članovima ljudskog stada koji su zaboravili da život postoji izvan okvira tzv uspjeha koji je ionako kategorija koju su sami ljudi i osmislili iz raznih, ne uvijek pozitivnih razloga. Pjevajući o vrijednostima koje kao da su zaboravljene u vremenu velikih rasprodaja i ekonomskih ciklusa, Animal Collective kao da nas pozivaju, ili bolje rečeno usmjeravaju da se više okrenemo primalnom, jer ćemo jedino tu pronaći istinsko zadovoljstvo.
“Summertime Clothes” se svojom vizijom lijepo vezuje na “My Girls”. Sposobna je zalutati čak i na pot-liste uvrnutijih radio stanica, a Chris in the Morning ne bi imao ništa protiv da je zavrti. Feel-good, ljeto, japanke na nogama, donji dio kupaćeg obavezan za M i Ž su samo neki od metatagova kojima bi je se dalo indeksirati.
AC grade kategoriju glazbe samu za sebe, teško usporedivu i s čim, što je skoro nemoguće u današnje vrijeme svedostupnosti. Originalnost je uvijek bila na cijeni, Danas ona postoji samo u tragovima, a uglavnom je sve što se fura pod originalno samo nadogradnja nečega od prije poznatog. Animal Collective i “Merriweather Post Pavillion” su nešto što će mnogi drugi tek nadograđivati, i to je najveća vrijednost ovog djela. Ostati hermetičan i stvoriti novu vrijednost je zaboravljena kategorija copy/paste ere, a AC se trude svim silama nas podsjetiti da nije sve u reciklaži i pakiranju, već da ima nešto i u proizvodnji.