U posljednje vrijeme (čitaj: posljednjih desetak godina) nisam previše pažnje posvećivao albumima Ani DiFranco. Ženu sam smatrao manje-više pročitanom knjigom, ali, barem u prvim poglavljima, i izuzetno kvalitetnom knjigom. Naime, sjajan niz albuma koji je objavila od sredine do kraja '90-ih (redom - "Out Of Rage", "Not A Pretty Girl", "Dilate" i "Little Plastic Castle") potvrdio ju je kao Hall of Fame autora koji je, ako ćemo stvari staviti u neki povijesni kontekst, debelo nadmašio sve što su ikada napravili izvođači poput Joan Baez ili Patty Smith, koje se smatraju nekakvim ikonama borbe za prava žena u rocku.

DiFrancova se uspjela održati godinama samo dijelom izvrsnim pjesmama, a puno više prakticiranjem onoga što propovijeda, već desetljećima živeći i radeći po svome, uporno ignorirajući zakone tržišta, postojanje marketinga i pravila velikih diskografa. Ipak, njen redovit i stabilan rad rijetko kada je dolazio u prvi plan, ponajviše zbog manjka kvalitetnog materijala. U nultima se Ani uglavnom gubila u pokušajima da napravi nešto novo (il', ako vam je draža ova frazeologija, bezuspješno vrteći staru formulu), a tek je novi niz životnih prekretnica unio potrebnu dozu svježine u njen rad.

Nekako paralelno s Katrinom i tragedijom koja je pogodila New Orleans ova zakleta biseksualka, koja je neke od najljepših ljubavnih pjesama napisala svojim ljubavnicama, odlučila je postati supruga i majka te uspust svoju angažiranost dokazati u praksi - preseljenjem iz New Yorka u Big Easy. Uz novi obiteljski život i novu okolinu nastala su i dva albuma u kojima još nije uspijevala pogoditi idealan omjer stare i nove Ani, ali taj problem je riješen na novoj ploči koja je idealan miks njenog prepoznatljivog zvuka i melting pota New Orleansa.

Iako je njen stav, bez obzira da li se radi o intimnim stvarima ili onima od društvene važnosti, i dalje prvenstveno angažiran i nekonformistički, na ovom materijalu više nema potrage za idealnim načinom kako ga glazbeno prezentirati - okružena gomilom lokalnih glazbenika i prijatelja, Ani kroz ovaj materijal pliva kao riba u vodi, nižući sjajnu pjesmu jednu za drugom. Bijes mladog pravednika pomalo biva zamijenjen mudrošću iskusnog veterana, a sva radikalnost glasnih razmišljanja time dobiva potrebnu dozu optimizma i pozitivne energije.

Apsolutno je osvježenje, u ovo vrijeme instant zabave i ofucanih singlova, čuti rasnu kantautorsku ploču snimljenu samo iz jednog jedinog razloga - kako bi jedan pojedinac prenio svoja razmišljanja i poruke drugima. Iako zvuči kao nešto potpuno obično, činjenica je da su danas ovakvi albumi vanserijski, čak i u folk krugovima u kojima je važnije izgraditi imidž i ostaviti dojam nego ispričati svoju priču. Jasno, za imati što pričati treba ti i nekakvo iskustvo, a to je ono čega DiFrancovoj više ne nedostaje. Ove pjesme rezultat su prije svega njenih stavova o tome što znači biti autsajder, bilo kao žena, Amerikanka, majka ili jednostavno pripadnik potlačene klase. Nema tu jednoroga ni nekakvih demona koji umjetnika tjeraju na rad, samo iskonska potreba da se prodre do bližnjih zrelom porukom umjesto adolescentskom željom da se bude primjećen.

Ključni moment albuma je gostovanje folk ikone Petea Seegera, čovjeka koji je htio sjekirom ubiti Boba Dylana nakon što je ovaj otkrio električnu gitaru i napustio postulate Woodya Guthriea. Stari radikal je tako, nakon Springsteenovih sesija, dobio novo priznanje za svoj povjesničarski rad na očuvanju folk tradicije - naziv albuma i ključna pjesma na njemu stari su Seegerov protestni klasik koji u verziji Ani i benda sa starim Peteom na bendžu rastura i čini okosnicu ploče oko koje je posložen izuzetan autorski materijal.

Od fenomelne uvodne "Life Boat", koja otvara album pričom o tipičnoj beskućnici na tipičnoj ulici bilo kojeg grada Trećeg svijeta te dočarava nemoć i ispraznost takvog života, do sjajne završnice sa "Zoo", koja pak zatvara album pričom o vlastitom malograđanskom životu ispunjenom buljenjem u TV i posjetima šoping centrima u kojem se jedinim smislenim načinom provođenja vremena i borbe protiv ispraznosti čini iskazivanje ljubavi prema djeci, Ani nudi savršenu stimulaciju i za mozak i za srce. Bilo da je odaberete kao pratnju tijekom popodnevnih šetnji ili noćnih vožnji, bilo da vam treba netko da vas grije iz vana ili iznutra, ova žena je pravi partner, pratitelj i prijatelj za vas. Jer, kao što i sama jasno i glasno kaže u mantričnoj "If Yr Not":

if yr not getting happier as you get older
then yr fuckin up

Yep, simple as that.

www.righteousbabe.com/ani