O Strokesima je sve napisano. Rečeno. Voljeni su onoliko koliko i nevoljeni - jako puno. Označeni kao “spasitelji rock 'n' rolla“, ta njujorška privilegirana mladež na čelu sa Julianom Casablancasom, sinom John Casablancasa (otud i jebačke jaknice, kravatice...), promijenili su moj život i to sam već napisao u svom prvom tekstu objavljenom na pot listi. Tim sam si oduzeo nekih pola kartice teksta i sada nemam prostora za manevar. Moram biti opširan, osjećam kao da im dugujem to... no, ako "Angles" u meni budi Tarantino efekt* - imam velikih problema napisati nešto smisleno.

Jedan od razloga što volim Strokese, a to kao mladić nisam znao artikulirati najsmislenije, taj je što su bili svjesni svojih (ne)mogućnosti i svirali, kao što sam Julian kaže na novom albumu u novoj pjesmi "Under Cover Of Darkness", jednu te istu pjesmu deset godina. Bio sam zadovoljan s tim. Jer - dovraga, bestraga i kvragu - ta pjesma je bila nenadjebivo poletna. Bila to ingeniozna "Is This It" s jednom od najboljih bas dionica u modernoj glazbi, tekstualno besmislena ali do točke sagorijevanja nabrijana "Reptilia" ili monumentalno lirički bistra, instrumentalno nenametljiva "Ize Of The World"... Stroukerinjosi, ta savršeno raščupana petorka lutaka s naslovne strane, nisu htjeli ili nisu znali pretvoriti svoju glazbu u jednu amorfnu masu ništavila (čitaj: Radiohead) i pokupiti najbolje ocjene u cijenjenim online glazbenim portalima “zbog svoje hrabrosti i mijenjanja zvuka“...

A onda su došli tužni dani kad je sotonski internet objavio kako su naši i vaši omiljeni momci odlučili napraviti jedan album koji će biti (ne)djelo rada svih članova benda. Za razliku od vremena totalitarizma kojeg je nametnuo Jules, primadona snenog, lijenog glasa. Mogli smo dobiti samo jedan rezultat - smeće. Intruzivnost netalentiranih članova benda se nekoć nije tolerirala. Pitajte Ringa! Sad sam usporedio Morettija i Starra, Strokese i Beatlese... Nadmašite ovo.

Ali... jebomepas, miš-mekinjaš i sve tako nešto tupavo i glupavo, bojazni nije bilo mjesto. Zaboravio sam da su moždani udari, ta modna kongregacija bezobrazno lijepih dječaka koju želiš pretući ili biti dio njihove klike, limitirani. Ha-ha. Neće biti otkrivanja tople vode i promjene zvuka. To je, više-manje, uspješan podsjetnik zašto ih bezgranično i slijepo volim - prave pošten pop.

***

I'm gonna go memento on your ass!

Krenimo od kraja.

Volim "Life Is Simple In The Moonlight" zbog nekoliko razloga. Prvi bi bio jer je pjesma osobna kao sam vrag i netipično smislena za Julesa... Tko je god čitao par članaka o nastajanju novog albuma Strokesa zna da odnosi među članovima benda i nisu bili najidealniji. Casablancas se potpuno isključio iz studijskog rada, čekao glazbu koju je stvarao bend da bi onda preko nje snimio vokal. Posljednja pjesma na albumu je njegov samostalni autorski rad, glazbeno i tekstualno, i jedina je takva na albumu. “I wanted to pretend that it was better, better, better on the phone/I didn't want to tell you I was jealous, jealous, jealous and alone...“ A da ne spominjemo i to kako šale koje su nekoć bile smiješne - više nisu. Sve je to cijena odrastanja, čini se, i predugog jaza između trećeg i četvrtog albuma. I da, tu su jednostavne zarazne melodije, minimalistička solo u sredini pjesme... Samo nedostaje (?) agresija. Ali, kao što će ostatak albuma pokazati - agresija je za mlađe.

"Metabolism" bi bila savršeno nedostatna pjesma da nema uvodnog teksta - “I wanna be outrageous/But inside I know I'm plain...“ - koji ju čini savršeno dostatnom. Imajte na umu da su ova moja tumačenja proizvoljna i nikako bazirana na faktima, ali ako ja želim da Julian misli “jebite se, čuveni inovatori, ja sam običan...“, onda to on i misli.

Popističnost "Gratisfaction" je potpuno na tragu "Razorblade" s trećeg albuma. Klasičan Valensi/Hammond Jr duel iskričavih gitara koji priziva sjećanja na gitarski duo Verlaine/Lloyd, njihove uzore još od vremena novomilenijskog hajpa oko prvog albuma, Julianov filler tekst koji izvlači njegov, meni ugodan, kreštav glas i nenametljiva ritam sekcija. Kao u dobra stara vremena.

Jedna od najefektnijih, pak, pjesama na albumu je "Call Me Back", vjerojatno najčudnija i najsmirenija pjesma koju su Strokesi ikada snimili. Za razliku od gorespomenute pjesme gdje dominiraju glasnije gitare, ovdje se gitare stišavaju, stvara se ugođaj uspavanke, a dojam upotpunjuje bizarnih posljednjih pola minute i kriptirani pozadinski vokali.

"Games" je još jedna pjesma na albumu koja vrišti na tu dugo očekivanu promjenu u zvuku, s bubnjem koji zvuči kao ritam mašina, udaraljkama smišljeno povučenim u drugi plan, elektronskim prizvukom i Julesovim pokušajem falsetta... Od potpunog kraha ju spašava odlična gitarska solo dionica Valensija i taj smisao za melodiju koji svaku njihovu pjesmu učini živom, nikako bezdušnom...

Valensi se još tokom faze snimanja drugog albuma potpuno nametnuo kao vodeći gitarist u bendu. Koliko je njegov osjećaj za ono što Casablancas voli izražen pokazuje njegov autorski doprinos na albumu, izvrsna "Taken For A Fool" koja, namjerno ili ne, jako podsjeća na "12:51" s drugog albuma sa svojom gitarom koja zvuči kao klavir i Fraitureovim disco basom.

Kad smo već kod basista Fraiturea, koji se dostojno predstavio i kao singer-sonwriter sa svojim albumom "Time Of The Assassins" pod monikerom Nickel Eye (album koji, u svakom slučaju, preporučujem svima koji nisu slušali), njegov doprinos na "Angles" je dojmljiva "You're So Right", rejdiohedovska pjesma iz dobre "In Rainbows" faze, depresivka koju Hammond Jr zašećeri svojim gitarskim solom...

Na kraju, tj. na početku albuma se nalazi trolist punovrijednih pjesama; "Machu Picchu", prvi singl s albuma "Under Cover Of Darkness" i "Two Kinds Of Happiness" koje, eto, vrijedi spomenuti.

Da, posljednji (za sada, nadam se) album Strokesa ima i nedostataka. Svakako. Jedan od najočiglednijih je nepovezanost pjesama, što zapravo i ne čudi kada znamo da su po prvi put svi imali skoro jednak udio prilikom snimanja albuma. "Angles" zbog toga ne zvuči kao zaokružena cjelina, više kao best of. Ali ne onaj šugavi, money-grabbing knob-toothed best of album. Sasvim suprotno.

***

*Tarantino efekt - kada nekoć genijalni post-modernist na prva dva svoja uratka istroši svu svoju nagledanost i reciklažu modernističkih uradaka, da bi potom snimao jedan te isti film. Zabavan, ispunjen referencama na neke starije uratke, ali ne u potpunosti svjež kao prije. Obožavatelji ga i dalje vole, ali znaju pretjerati u obrani svog miljenika.

www.thestrokes.com

www.myspace.com/thestrokes