Komplicirano je bit fan …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Da ne kažem teško. Svatko tko je imalo pratio njihovu karijeru ima vrlo decidirano mišljenje o tome što vrijedi i što ne vrijedi u ovom bendu. Vrlo se isključivo navodi što treba, a što ne treba slušati. Prokletstvo je došlo s trećim albumom u vidu ode savršenstva koju su prepoznali i opjevali kritičari, a onda mantrali slušatelji. Od "Source Tags And Codes" sve se mjeri u odnosu na ovaj prototip alter rock perfekcije. Premda, vjerujem da nekog pitate zašto je taj album toliko savršen da ne bi naišli na donekle subjektivan odgovor. Mediji i usmena predaja učinili su svoje. Ako je upalilo Isusu i Muhamedu što ne bendu iz Texasa. Ipak tamo stoluje jedino živuće i certificirano božanstvo Chuck Norris. Prva dva albuma se gotovo nikada više ni ne spominju premda za potpuno razumijevanje konstrukcije svijeta Trail Of Dead su neophodniji od samog "Source Tags And Codes" . Istoimeni prvi album i "Madonna" su dokumenti, sada već artefakti, koji nas uvode u budućnost kroz katakombe i uličice daleko uže od Interscope avenije.

Nakon "STaC" snimljeno je još, evo sada, četiri albuma. Kako je koji bio izašao tako su govorili da je zadnji bolji od prethodnog. Nitko nikada na moje uši nije rekao, bez uvoda, da mu je ijedna od zadnje četiri ploče dobra. Kamoli odlična. Svi su nove ploče uspoređivali s prethodnom. Kao da materijal nije u mogućnosti stajati sam za sebe. Sa "STaC" nitko nije ni u snu mislio vući paralele, pa čak ni one negativne. Ne spominji ime "STaC" ni svetu godinu 2002. uzaludno. Iz moje perspektive samo jedna ploča Trail Of Dead od 2002. je osrednja dok su druge tri izvrsne. Jedina s kojom ja imam problema je "So Divided". Ali to je isključivo jer malo zazirem od rocka 70tih. Druge tri ploče, "World's Apart", "Century Of Self" i sad "Tao Of The Dead" sam poslušao nebrojeno puta više od "STaC". Sve te tri ploče imaju himničkog prog rock šarma za zbarit većinu nečije kolekcije. S jedne strane glazbena izvedba u kombinaciji s metafizikom ToD tekstova posjeduje nezanemarivi mojo, Mark Twain pripovjedačku snagu s dozom (znanstveno-religijske) fantastike i od ove godine Tao.

S druge strane svjedoci smo endemičnosti ove pojave i njene prolaznosti. ToD zvuk je već dugo na popisu ugroženih rock pristupa i ako je nekada i bio popularan njegova abrazivna sanjivost je postala neuhvatljiva na radiju i na internetu. Ta gorko-slatka kombinacija strasti i agonije, ljubavi i smrti, koje su davno znali izroditi i prezentirati Billy Corgan i Smashing Pumpkins ustupila je mjesto daleko melankoličnijem i možda rezigniranijem pristupu razrade ljudske prirode. Smithsoniti (sljedbenici kulta Smithsa) su ponovno zavladali. Dead Poets Society protiv steampunk Huckelberry Finna. Jim Morrisonova flegmatičnost protiv progresivnosti Grant Morrisonovih Invisiblesa. Tank Girl s crnom kosom i Hagakure tekstovima ispisanima po tenku. To su alternative koje vam nude Trail Of Dead. Rock himne koje ne zvuče kako bi Bob Rock volio da zvuče. Jebeš Bob Rocka!

Komplicirano je napisati osvrt na Trail Of Dead ploče. Imaš osjećaj da imaš puno za reći, jer te muzika uvijek uzdigne na nivo s kojega sve zvuči megatonalno. Istovremeno imaš osjećaj kao da nema šanse da opišeš točno što bi htio da ljudi dobiju iz tvog osvrta. Esenciju Trail Of Dead ploče. "Tao Of The Dead" je konceptualna ploča koju je bend na kraju zamislio kao LP s dvije stvari. Prvom koja bi se sastojala od 11 različitih struktura koje bi stupnjevano stopile u neprekinuti slijed. Druga pjesme bi bila homogenija 15 minutna kompozicija s različito intoniranim segmentima. Izdavačkoj kući se ipak nije previše svidjela ta ideja pa su se odlučili izdati 12 razdvojenih pjesama koja teku jedan u drugu bez rezanog prijelaza. Izuzetak je posljednja stvar koja je ostala kao originalno zamišljena 15 minutna kompozicija. Neko vrijeme ćete imati mogućnost kupovine obje verzije. Bend je zvukom i dalje na savršenom razmeđu između snenog spokojstva i trzave koračnice. Glazba koja vam daje osjećaj kao da ste odrezali Medusi glavu i onda nakon toga meditativno prilegli.

Album otvara "Introduction: Let Us Experiment" i odmah dobivate presjek onoga što slijedi u sljedećih 50 minuta. Od lagodnog buđenja preko hladnog tuša do blještavog prosvjetljenja. Nakon toga "Pure Radio Cosplay" s vama učini Base Jump dok vam u glavi lupaju u tandemu bubanj i gitara. Kraut rock progresija vas odvodi do treće stvari koja je ujedno i singl. "Summer Of All Dead Souls" vozi kao vlak smrti. Manično ubrzava i usporava s najzaraznijim rifom. Distorzije lete svugdje oko vas niste sigurni želite li da sve prestane ili da se nikad ne zaustavi. Tada se sve usporava i dovodi u ravnotežu na "Cover The Days Like A Tidal Wave". Od četvrte do 10 stvari traje blitz sjajnih stvari od kojih najdulja ima nešto iznad tri minute. Atipičan potez za ToD, ali s nadoknadom koju će izvest na zadnjoj stvari. Svaka od tih kraćih stvari je mali hit, a premda kratkog trajanja nećete imati dojam da je bilo koja od njih prekratka. "Weight Of The Sun" je najveći kandidat za sljedeći singl, no "Ebb Away" je moj kandidat za najbolju stvar na ploči. Savršeni tiho-glasni prijelaz na krešendo finale ploče koje nastupa s predzadnjom "Somewhere Over The Double Rainbow". Uzgoni repetitivne gitare i metronomskog bubnja dižu vas visine koje mogu samo rezultirati završnim 15 minutnim epom "Strange News From Another Planet". Krautrock pristup se ponovno regrutirao za uvod u glas u offu koji priča o letenju i njegovom najvećem problemu. I tako još 12 minuta. Glas offa će se zamijeniti s Conradom Keelyjem, krenut ćete po amplitudi gore pa dolje pa tako još par puta i "Tao Of The Dead" će doći svome zaokruženom kraju.

Sedmi album ToD-a je glazbeni zapis benda koji i dalje zvuči prepoznatljivo premda nikad različitije. Čiji se glazbeni obzor nikada nije činio slikovitijim i širim, a da u tu srvhu nisu žrtvovali nimalo slušljivosti ili uzbudljivosti ili neposrednosti koja vas je na početku i privukla zvuku ovog benda.

Teško je čitati osvrte na Trail Of Dead ploče. Da ne kažem komplicirano, jer bi to zvučalo glupo. Sonični spektar koji ToD nudi na "Tao Of The Dead" ostavlja puno mjesta interpretaciji i svatko će čuti neki drugi aspekt ove ploče zbog čega i je toliko sjajna. Slojevit i razveden je potencijalno dobar sažet opis ove ploče. Premda bi i uzbudljivo dobro leglo. Emotivno, nabijeno i majstorski destilirano bi također bilo relativno mjerodavno. Kad uzmete u obzir sve ove faktore jasno je zašto je teško ljudima precizno opisati zašto vam je neka ToD ploča odlična ili zašto bi voljeli da ju netko posluša. Ovaj bend stvara za potrebe izravnog iskustva. Kao što ni Tao ne možete precizirati ili opisati jer tada postaje samo jedan u nizu imenovanih objekata, a on to nije, tako ni "Tao Of The Dead" ne možete opisati i preporučiti mrtvim slovom na papiru. Možda nekom rock gestikulacijom ili facijalnom ekspresijom. Ali mrtvim slovom ne. Premda ovaj album prati i kratka priča i strip. Samo što ako sada počnem razglabat i o ToD naslovnicama, pripadajućem stripu i dodatnoj literaturi neću još par sati završiti ovaj osvrt. A to mi se fakat ne da priuštiti ni sebi ni vama. Osvrt je ionako predug i zamoran, ali je zato novi Trail Of Dead točno onakvim kakvim ste zamišljali njihovu odličnu ploču novog doba.

www.trailofdead.com

www.myspace.com/trailofdead