Kao i s "We're Here Because We're Here" (2010.) i "Weather Systems" (2012.) ekipa iz Anatheme se i s novim studijskim albumom "distant satellites" sve više okreće prema raznolikoj široj publici. Njihovo trenutno poimanje progresivnog rocka, nakon duge i čudnovate evolucije kroz koju je bend prolazio od devedesetih naovamo, ostaje blisko prog metal zajednici, ali isto tako postaje sve zanimljivije srednjostrujaškoj masi koja se nimalo ne stidi priznati da uživa u posljednjem albumu Coldplayja. Daleko od toga da će Anathema nakon skoro dvadeseti pet godina karijere iznenada postati (bezidejni) pop bend čije ćete pjesme svakodnevno moći slušati na radiju, ali činjenica je da ovi Britanci zvuče najbolje upravo u onim trenucima kada postaju zanimljivi manje zahtjevnoj publici. Pod tim ne mislim da su razvodnili svoj zvuk ili totalno pojednostavnili svoje sviranje.

Pjesme na "distant satellites" su veće od života. Krešendo vodi glavnu riječ i njegovi su uzleti u većini slučajeva toliko intenzivni da naprosto nećete imati vremena razmišljati o njihovoj predvidljivosti i o obmanama kojima vas ovaj bend zasipa na svakom koraku. Ovo je album koji bi vam zasigurno toplo preporučio new prog mesija Steven Wilson (Porcupine Tree), ali i onaj čije biste pjesme, u nekoj ne toliko čudnoj kombinaciji, mogli čuti na Euroviziji i, možda malo bolje zvuči, Sanremu.

Sve odlično funkcioniraju usprkos silnom patosu i ljigavim raspletima. Neparne su pjesme intenzivne dizalice, a nešto laganije parne su tu kako bi održavale ravnotežu. Kada biste zaredom slušali "The Lost Song Part 1", "Dusk (Dark Is Descending)" i "The Lost Song Part 3" izgorjeli biste negdje na pola puta u vrtlogu neumjerenog krešenda. Na pjesmama "The Lost Song Part 2","Ariel" ili "Anathema" (da! i to su si napokon dozvolili) uzdizanje ide postepeno i stapa se s polaganim klavirom i orkestracijama.

Koketiranje s elektronikom (dubstepom) na "You're Not Alone" i "Distant Satellites" ne donosi ništa revolucionarno, ali je jako dobro uklopljeno u cjelokupan zvuk albuma. Neki idu toliko daleko da čak spominju Apexa Twina i Autechre, ali u ovom slučaju se uglavnom radi o opreznom nadopunjavanju zvuka koje bi eventualno moglo zainteresirati manje zahtjevne Radiohead fanove. Ono što ipak najviše određuje album su već spomenut i više-manje stalno prisutan krešendo, hipertrofirana emotivna izvedba, orkestracije i već uigrane vokalne izmjene između pjevačice Lee Douglas i braće Cavanagh.

Sjećam se kako sam bio skeptičan prema posljednjem albumu "Weather Systems" pa sam se nakon par mjeseci rekreativnog preslušavanja uhvatio kako si svako jutro prije preranog odlaska na bazen namjerno namještam da mi prva stvar na izlazu iz zgrade bude "Sunlight". Nakon nekog vremena navukao sam se u cijeli koncept albuma i na taj zvuk veći od života koji me ujutro tjerao na rano ustajanje, na konzumiranje lešo povrća, voćnih salata s kokosovim uljem, shakeova koji ne uključuju mlijeko i čokoladu, na izbjegavanje nikad prežaljenog Čokolina…  i općenito na taj privid zdravog i uravnoteženog života.

 "distant satellites" je malo mračniji, ali svi njegovi uzleti idu prema istom cilju. Prema trenutku u kojem ste ekstatično sretni i ponosni na sve svoje nedostatke, prema trenutku kada mislite da sve može biti bolje i da se sve loše ipak isplatilo. Stihovi su na kraju krajeva toliko prostodušni da mi je uopće neugodno zamišljati kako bi to sve zvučalo na hrvatskom jeziku. Ali to je već neki drugi problem…