Neda mi se više braniti i opravdavati dobar post-rock. Ionako mi je nakon toga skoro svaki svršetak teksta predvidivo sretan. Postajem bespredmetan kao najdosadnija reciklaža odavno razapetog podžanra. U biti samo branim svoj integritet, a taj vas jalov pokušaj neće uvijek natjerati da poslušate još jedno klasično post-rock izdanje.

I eto ga na! Već sam počeo, a znam kuda ovo vodi. Fermaj! Ovo je ipak iznimna prilika da promijenim taktiku, odnosno da sa zagovaranjem i slavljem krenem od samog početka.

Iz Fluttery Records kažu ovako:

Ana Never creates one of the most essential post-rock albums of the year. We will never forget the moment we have received the recording and start listening to it. When we heard the whole album, we knew how lucky we were. "We have listened to one of the greatest post-rock album of all the times."

Zasigurno su pretjerali ako pretpostavimo da su najveći albumi podžanra već snimljeni, ali zašto uopće misliti da je sav prostor već iskorišten i zapečaćen. Jer iako "Small Years" nepobitno zvuči kao posveta najslavnijim danima post-rocka kojeg su Montreal i Glasgow oteli Chichagu kako bi ga pojednostavljenog kao bolest raspršili na gomilu novih klinaca, momci iz Subotice su ga iz sebe istresli s toliko žara i u tolikom transu da jednostavno nemamo vremena banalizirati predvidljivost njihovih sinusoida i naivnost njihove monumentalnosti. Da bi stvar bila još bolja (ili gora ako računamo na hejtere koji će mu presuditi a priori), ovaj album ima samo četiri pjesme od kojih dvije prelaze 25 minuta. U čemu je stvar?

Ana Never su bez obzira na povremenu tamnu stranu novog materijala snimili posvetu sreći. Ako se sjećate prvog EP-a koji je nedavno reizdan onda ste sigurno upoznati s anksioznošću i tugom koje su se kotrljale prema očekivanoj katarzi. "Small Years" je ona ista poznata sinusoida koja ponovo ide prema katarzi, ali ovaj put s toliko zanosa i uzleta da je teško ne vjerovati u sreću kojom danas zrače stari prijatelji Srđan, Dejan i Goran u kombinaciji s novim snagama iz Goranovog novog benda Wooden Ambulance.

Dvije punokrvne predvodnice nove sreće su definitivno "Future Wife" (26:34) i spokojna "Gorgeous One" (16:14). Prva zvuči kao maksimalno prolongirana verzija škotskog melankoličnog giganta "New Paths to Helicon Pt. 1", dok se druga približava najslađim trenucima sporogoreće "Burn Girl Prom Queen". Prva je na samom početku toliko eterična i nestvarna da doslovno graniči s ambijentalnom glazbom, ali je isto kao i druga nošena neophodnom violinom Tajane Stanković. "Half Way" čini tamnu stranu albuma, a posljednja, još jedna kilometarska numera, "To Live For" (28:00) je veličanstveni  tornado koji doslovno raščišćava sve pred sobom.

Poruka kao da nikada nije bila jasnija: Post-rock will never die, but you will.

A navodno momci već imaju spreman još jedan album.

flutteryrecords.com/ananever

ananever.bandcamp.com/album/small-years