Za ljubitelje kantautorskog vala koji se posljednjih godina pojavio u regiji ime Ane Ćurčin nije ništa novo. Pojavila se zajedno s nizom drugih sjajnih autora i bendova koji tvore prilično šarenu scenu na onom slavnom „442 potezu“, među Irenom Žilić, Dunjom Ercegović, Stray Doggom, Ninom Romić... I zapravo se pišući o Ani ne može izbjeći spominjanje scene koja bi, da su vremena ponešto drugačija i da nas, umjesto parola i transparenata, više zanimaju cure i dečki koji nešto stvaraju i koji imaju što reći, a manje razne tvornice za štancanje nazovi talenata, sasvim sigurno bila označena kao punokrvni, zanimljivi novi glazbeni val, tu negdje na razmeđu nezavisnog i mainstreama. I bez obzira na koheziju koja vlada na sceni, a koja se prepoznaje u zajedničkim projektima, poput Bistroa na rubu šume, međusobnim gostovanjima, i zajedničkim nastupima, taj je val šarolik u izričaju i poetici, i mene kao fana silno veseli što ne prođe godina bez da se na tom glazbenom obzoru ne pojavi neko novo (ili novije) ime.

I ove je godine ta čast pripala mladoj Beograđanki Ani Ćurčin i njenom albumu "Sketches of Belonging". Ana se danas predstavlja zagrebačkoj publici u Vintageu pa ova recka debelo kasni, ali tako to često bude kad se u neki album baš zaljubiš. "Sketches of Belonging" jedan je od albuma koji osvoje na prvu, a u svoj se ljepoti pokažu s malo odmaka. Preporučujući ga prijatelju, uvjerenom Dylanofilu, rekla sam da je to „naša Joni Mitchell“. Mislila sam pritom na vještinu pjesmopisanja, na tu neku lirsku suptilnost, na način da se emocije i emocionalnost predstave slušatelju na nenametljiv način, onako suptilno da se ipak ne otklizi u pretjeranu sentimentalnost.

"Sketches of Belonging" nevjerojatno je zreo album autorice koja zna što želi postići i album je to koji doslovno nema slabog mjesta. Od otvorne "Unknown", kod koje vam se čini da ste je već stoput čuli, ali na onaj dobar način, na način poznatosti, a ne dosade i ponavljanja, pa do predivno krhke "Silence" prema samom kraju albuma, redaju se Anine minijature. I sve je točno gdje treba biti – i Anin glas, jedan od onih koje ćete jednostavno bez greške prepoznavati kad ga jednom čujete.

Od "Sketches of Belonging" ne treba očekivati revolucionarna glazbena rješenja. Nije ovo takav album. Paradoksalno, ali on je istovremeno ono što smo – poznavajući rane Anine radove – očekivali, i potpuno iznenađenje u smislu zaokruženosti ideje. Ako išta, ovo je starinski album u smislu ogoljenosti, jednostavnosti glazbenih i lirskih rješenja, pozicioniranja vokala, dojma… Ako išta, ovo je album za kišovite nedjelje, za starinske stanove u kojima još živi bakin namještaj, za heklane tabletiće i prašinu u zraku.

I upravo je to njegova najveća snaga.