Sva je prilika da ste pogledali 'Atlas oblaka' čak i ako inače niste baš neki pasionirani pratitelj filmske umjetnosti i sva je prilika, isto tako, da ako prije toga niste pročitali izvrsnu knjigu Davida Mitchella koja je poslužila kao predložak, da ste bili pomalo zbunjeni i prvih se sat vremena pitali koji se đava dešava. Knjiga je bolja od filma, jasno (ako uopće ima smisla uspoređivati različite medije i to po tako labavim i proizvoljnim kriterijima), ali to nije važno, važno je da su oni koji su je pročitali film mogli pratiti lakše i s više razumijevanja. Imali su podlogu. Ovi koji je nisu pročitali, a vjerojatno nikada više ni neće zato što sada znaju fabulu što je šteta jer tih petstotinjak stranica ima i druge književne kvalitete osim vratolomne priče, ali zahtijeva, prije svega, upornost, volju i strpljenje, a teško je zagrabiti u vlastite rezerve u kojima se skrivaju te kvalitete ako te fabula ne goni, ako 'znaš što će se dogoditi'; ti koji je nisu pročitali i nisu, dakle, imali mrtvog pojma što se dešava, svejedno su uživali, zavela ih je slika, privukli su ih fragmenti, osvojila ih je dinamika - bili su uvučeni.

 

S podlogom ili bez nje, meni se identična stvar dogodila s Alt-J. Već na prvo slušanje zalijepile su mi se te melodije za mozak i ušle mi u leđnu moždinu, postale su, bez ikakvog pretjerivanja, integralni dio mene, baš onako kako se s pravom glazbom i treba dogoditi. I pitao sam se koji se đava dešava. Pitao sam se to zato što su mi istovremeno zvučali kao sve što sam ikada čuo i kao nešto što nikada nisam čuo; bio sam potpuno osvojen zvukom, privučen fragmentima, zatečen dinamikom. Ono što me najviše zaprepastilo je što mi na prvih desetak slušanja uopće nije bilo važno doznati o čemu pjevaju, a to je inače strašno važan aspekt mog uživanja u glazbi. Nije mi bilo važno, kažem, jer su ti njonjavi, nazalni i toliko odbojni da na koncu postaju privlačni glasovi samo još jedan instrument, samo još jedan kamenčić koji upotpunjava ovaj potpuno savršeni album-mozaik koji svakim novim slušanjem otkriva poneku razinu više. Još uvijek ga nisam uspio izlizati i dalje me iznenađuje.

Može im se prigovoriti pretencioznost, to poneki i čine, ali ja to radije promatram kao zdravu ambiciju. Znaš koliko možeš, zašto onda ne bi tome težio? Da, ovo je razmetljiva glazba, ali u isto je vrijeme nevjerojatno suptilna i svilenkasta, jedan je prijatelj rekao, citirat ću sms - 'Ovo je nešto najmekše ikada. Kao da spužva dobije proljev na jastuku od perja. Toliko mekano.' - i u pravu je taj prijatelj, ali ovo je glazba koja kroz svu tu mekoću pokazuje i oštre očnjake, glazba koja može zagristi i zna to napraviti kako valja, snažno i do krvi.

Da, već je debelo izlizana ona priča o albumima koji su više od zbroja svojih dijelova, ali ovdje je ima smisla potegnuti. Ovdje ona lijepo pristaje jer "An Awesome Wave" istovremeno i savršen album i savršena kolekcija neovisnih pjesama. On je mnogo više od pukog zbroja svojih dijelova, ali ne gubi ništa ako ga se raščlani na sastavne elemente. Kontradiktorno? Da, vrlo, ali takva je i ova ploča, nevjerojatno usklađena u svim svojim proturječnostima, vrlo, jebiga, životna.

Svaka pjesma bi mogla biti samostalni hit, svaka posjeduje dovoljno autentičnog šarma da bi se u nju dalo zaljubiti bedasto i na prvu, kao u srednjoj školi, ali tek kada ih poslušate jednu za drugom, u onom nizu kojim su posložene na albumu, uh, to su već ozbiljne stvari. Nadopunjavaju se tako uzbudljivo i bez šava, kao babuške, jedna izvire iz druge koja pak ponire u treću, a ova se prelijeva u četvrtu i tako dalje i tako dalje dok srce treperi, a čekić, nakovanj i stremen poskakuju od užića.

"Intro" je puno više od pukog uvoda, pjesma kakvu bi The xx voljeli snimiti, ona ulazi u "(The Ripe & Ruin)", a capella brojalicu koju odlikuje kristalna, nebeska čistoća i svjetovna uzvišenost i koja nas na najbolji (i jedini zamislivi) način uvodi u huncutsku, pomalo uznemirujuću "Tessellate" koja će u jednakoj mjeri kupiti fanove hip-hopa, trip-hopa iz devedestih uz koji su pušili puno gandže i markirali predavanja na fakultetu i fanove Radioheada kojima nikada ništa nije dovoljno dobro. Tako rastreseni ulazimo u "Breezeblocks" koja se samo počinje nevino, a zapravo je zloguka, odaje dojam veselosti, ali to su one stare klaunovske fore, krinka sreće i radosti ispod koje je ocean patnje i boli. Nakon nje nas čeka još jedan intermezzo (da, pjesme čija su imena u zagradama su kao neki međutci, ali su i više nego vrijedni pozornosti), ovaj put je to "(Guitar)" koja baš lijepo dođe kao predah prije doista grandiozne "Something Good" od koje se oduzimaju noge, zastaje dah i srce preskače jedan udarac, ako imate srce. "Dissolve Me" opet kreće kao veselica, ali ne dajte da vas zavara. Ili dajte, izbor je vaš. Divna je, samo to ću reći. I još dodati da pokušate izgovoriti 'She makes the sound, the sound sea makes to calm me down' i da poslušate tu skakutavu poeziju, tu aliteraciju koja tako dobro zvuči čak i bez glazbe. "Matilda" je još jedan ubod u svaki vitalni organ, a u njoj citiraju i Johnnyja Flynna što doprinosi njihovom indie kredibilitetu i kul faktoru jer Johnny je dobar momak, neloš kantautor, a pjesma iz koje su uzeli citat krasna je "The Wrote and the Writ" koju će voljeti svatko tko je u životu pokušao napisati išta više od razglednice. "Ms" zvuči onako kako bi Božić trebao zvučati, bez petardi i konzumerizma, zvončići i uzvišenost; nježnost i prstohvat čežnje. Stigosmo i do rasrtzane "Fitzpleasure" koja se igra s našim emocijama kao predivna djevojka koju volimo, a koja uživa u manipuliranju, ali oh kako nam godi da nam uopće posvećuje pozornost, ma neka nas i ubije. Opet se sjetimo Trickyja prije nego što se odmorimo uz "(Piano)",a odmor nam je nužan jer sve je ovo dosta isrpljujuće, vjerujte. Srećom, znaju i oni da je odmor nužan pa nam ga priušte uz eteričnu „Bloodflood" koja iako smirena svejedno vadi poneki trik iz rukava i priprema nas na "Taro", pjesmu koja na upravo nevjerojatno upečatljiv način zatvara jedan od najboljih albuma u dugo, dugo vremena. Ponestaje riječi, ponestaje emocija, ostaje samo to titranje i želja da se krene opet, ispočetka, da se čitav krug zavrti još jednom.

Kao priče u "Atlasu oblaka", tako i ove pjesme ulaze jedna u drugu, preklapaju se i nadopunjavaju i iako bi mogle funkcionirati svaka za sebe i biti najbolje pjesme na svijetu, tek se pod zajedničkom kapom realiziraju do kraja. Madež u jednoj, ožiljak je u drugoj, mladi skladatelj je morski pas, a vi plivate u moru. Zbunjuje sve to, i film i album, ali zbunjuje onako kako treba zbunjivati, onako kako to čini život, lukavo i prefidno, neuhvatljivo. Metafore iz filma i metafore s ove ploče slobodni ste tumačiti kako vas je volja, ali važno je da ih pokušate protumačiti. Ne učinite li to, izgubili ste jako puno.