Atoms For Peace Amok XL 2013.
Yorkeov samostalni prvijenac "Eraser" zvučao je kao smislena i zaokružena cjelina, što se za ovaj album i ne može reći. Poput svakog osrednjeg albuma, "Amok" je stvorio i ostavio neodređenu prazninu u uhu. Uglazbio je ponovno Yorke svoje neuroze (što je valjda čitava i jedina poanta cijelog albuma), no pitanje je u kojoj je mjeri uspješno ostvario svoje zamisli.
Više ne ludim zbog novinskih senzacija, ignorantski se odnosim prema njima, kratkog su životnog vijeka jer konzumenti senzacija redovno imaju pamćenje poput ribice u akvariju.
Senzacija prva: supergrupa Atoms for Peace izdaje debitantski album "Amok" (termin amok označava nekontrolirani bijes) iza kojeg stoje Joey Waronker, Nigel Godrich, Mauro Refosco, Flea i Thom Yorke. Senzacija druga: Atoms for Peace će svirati na ovogodišnjem EXIT-u. Najvjerojatnije neću biti dio druge senzacije, ne zato jer prva senzacija nije dovoljno dobra za mene, već zato jer mi se ne ide na mjesta gdje se moram naguravati s nepoznatom masom koja je čula da je Thom Yorke gala kit pa došla zatancati na njegove melodije. Možda ću propustiti furiozan i epohalan koncert, ali ću barem te večeri sačuvati duševni mir. Odlučio sam bojkotirati velike koncerte (naročito one festivalske na kojima se natalože svakojake slušateljske osobnosti) i poklanjati pažnju manje poznatim izvođačima što sviraju u šupama i špajzama.
Debitantski album supergrupe Atoms for Peace nikako ne bih nazvao remek-djelom, već remakeom prijašnjih Radioheadovih radova. Album otvara odlična "Before Your Very Eyes..." koja vuče na "Morning Mr. Magpie", dok "Default", "Ingenue", "Dropped" i "Unless" podsjećaju na diskutabilni album "Kid A" koji je meni u određenim periodima godine najbolje Radioheadovo ostvarenje. "Kid A" je 2000. godine bio vrelo ingenioznih prijelaza, što se za "Amok" ne može reći. Druga polovica albuma ("Stuck Together Pieces", "Judge, Jury and Executioner" i "Reverse Running") kao da se izravno nadovezuje na „Amnesiac", dok bi se naslovna skladba "Amok" (kojom se album završava) mogla bez problema uklopiti u "Kid A". S malo previše elektronskog štiha za mene u prvom dijelu albuma, "Amok" i nije album koji obara s nogu. Ništa se revolucionarno i superiorno ne krije u njemu, sve je to već otprije slušano i izrazito slušljivo, ali dozlaboga razvikano i hvaljeno čim je u javnost pušten prvi singl "Default".
Yorkeov samostalni prvijenac „Eraser" iz 2006. zvučao je kao smislena i zaokružena cjelina, što se za ovaj album i ne može reći. Poput svakog osrednjeg albuma, "Amok" je stvorio i ostavio neodređenu prazninu u uhu. Uglazbio je ponovno Yorke svoje neuroze (što je valjda čitava i jedina poanta cijelog albuma), no pitanje je u kojoj je mjeri uspješno ostvario svoje zamisli. Srećom, nisam imao prevelika očekivanja pa su frustracije tanje i manje.
