Složili se mi il' ne, glazbena evolucija je dosegnula svoj vrhunac. Možemo se, opet, složiti il' ne kad je točno dosegnula svoj vrhunac, a ja ću, eto, reći kako je to bilo 1994. godine kada je posljednji pravi rock bend, Nirvana, izgubila svog frontmena koji je volio lizati vrh sačmarice. Čak i oni, izgubljena grunge generacija, bili su uspješna derivacija: tijesto koje je tvorilo Kruh naš svagdašnji bilo je u najvećoj mjeri tvoreno od Pixiesa, zasoljeno s malo il' puno tinejdžerskog bijesa. Slijedili su ih imitatori koji nikada nisu bili čru nosioci bijesa, otud i čežnja kritike i publike za drugačijim bendovima čija se čudnovatost poistovjetila s kvalitetom (vidi: Radiohead).

Blitzen Trapper su skupina koja nije čudnovata i oni, kao i većina bendova u recentnim vremenima, derivat su, manje ili više uspješan, mnogih utjecaja: The Rolling Stones, Townes Van Zandt, recimo. Na njihovom posljednjem albumu, "American Goldwing", neki novi utjecaji su u igri i, rekao bih, izraženiji su negoli na prethodnim albumima što, dodao bih, i nije loše po ovaj bend. S obzirom na to da sam prestar, iako nisam, da bih glumio da mi je nešto dobro kad nije, a bome sam i prestar kako bih volio bendove bez smisla za korektan aranžman, zarazan refren il' tekstove o svojim gubitničkim životima te nesretnim ljubavima, moja pozitivna il' negativna ocjena nekog albuma ne ovisi o originalnosti samog materijala nego o najosnovnijoj slušljivosti istog. "American Goldwing" je iznimno slušljiv album.

Dve ključne skladbe s novog albuma su se smjestile pri samoj sredini i izravna su posveta (?) Bob Dylanu. "My Home Town" i "Girl In A Coat" su odmjerene country balade koje me vode skoro pedeset godina u prošlost (ne mene, razumije se, nego moje poznavanje glazbene povijesti, aha!), najbolja Dylanova vremena / "The Freewheelin' Bob Dylan". I jedna i druga pjesma imaju upečatljiv nazalni vokal posve na tragu Dylana, a i sama ideja iza pjesama (kojoj se svojim posljednjim filmom, recimo, posvetio neurotični njujorški židov Woody Allen – svi, u kojem god razdoblju živjeli, misle kako su za dvadeset ili trideset godina propustili ta neka bolja vremena) podsjeća na jednu od najboljih Dylanovih skladbi, "Girl From The North Country", što, složit ćemo se, nadam se, dovoljno govori o kvaliteti materijala koju su nam spremili Eric Earley i društvo.

Kako ne biste pomislili da se Blitzen Trapper odlučio za posvećivanje cijelog albuma legendarnom gunđalu, as u rukavu im je i to što vokal nekada zna zvučati poput još jednog legendarnog gunđala, Jeff Tweedya, a sve to ne bi bilo dovoljno za poredbu kad ne bi imali i pregršt refleksivnih i duhovitih tekstova. Imajući u vidu kako je karijera Wilca u 21. stoljeću za većinu bendova model po kojemu žele graditi svoju/nedosanjani san, a tu mislim na briljantne uratke "Yankee Hotel Foxtrot" i "Sky Blue Sky": pohvalno je što momci pokušavaju plesati na tankim žicama koje su postavili Tweedy i Cline, sjajno je što su znali pronaći trag krušnih mrvica koje su potonji ostavili iza sebe.

Pjesme u kojima se najviše približavaju gorespomenutim velikanima su "Love The Way You Walk Away" i "Your Crying Eyes", pjesme dijametralno suprotnog naboja (potonja je vrhunska country-rock veselica) čije je vezivno tkivo (ne)suptilna ironija i znalačko vladanje žanrovskim okvirima; što instrumentalno, što tekstualno. Uvijek možeš zamisliti tog supijanog tipa koji sjedi za šankom, priča svoju tužnu priču punu neugodno-duhovitih događaja i onda nonšalantno, za sebe, doda: “All the things i’ve never really said to make you stay/ ‘cause i love the way you walk away...“.

U slučaju da nisam bio dovoljno jasan, Blitzen Trapper je izdao za sada -- jerbo, nadam se njihovim predstojećim, još boljim uratcima -- svoj najbolji album koji je; u potpunosti zaokružena cjelina koja ni u jednom trenutku ne puca po šavovima, djelo zrelih momaka koji mogu biti tužni il' sjetni ali ne i patetični...

Slušati dok se voziš na more za posljednje ovogodišnje hlađenje jaja u plićaku, predmnijevam.

www.myspace.com/blitzentrapper

www.blitzentrapper.net