Son Volt American Central Dust Rounder 2009.
U životu prosječnog glazbenog fana, jedno pitanje nameće se samo po sebi, a to je ono vječno – Beatlesi ili Stonesi? Ako ste, uz to, rođeni krajem 70-ih ili početkom 80-ih, sljedeće pitanje oko kojega razbijate glavu je također klasično – Pearl Jam ili Nirvana? A ako ste još uz sve i fan americane, tada sigurno imate stav i prema dilemi Jeff Tweedy ili Jay Farrar.
U životu prosječnog glazbenog fana, jedno pitanje nameće se samo po sebi, a to je ono vječno – Beatlesi ili Stonesi? Ako ste, uz to, rođeni krajem 70-ih ili početkom 80-ih, sljedeće pitanje oko kojega razbijate glavu je također klasično – Pearl Jam ili Nirvana? A ako ste još uz sve i fan americane, tada sigurno imate stav i prema dilemi Jeff Tweedy ili Jay Farrar.
U mome slučaju, stvar je jednostavna. Svaka čast Beatlesima, ali biram Stonese – uvijek i bez previše razmišljanja. Kvragu, ne samo da mi je draži klasični rock od popa s pretenzijama, već bih uvijek radije slušao bilo koji album Kinksa, nego nekakav LP Beatlesa.
Eddie Pedder i ekipa su mi u srcu, tako da ni u ovom drugom slučaju ne razmišljam previše. Pa Nirvana je jedan od najprecijenjenijih bendova u povijesti glazbe! Mislim, tip si raznese glavu i gomile klinaca svih generacija zaglave u prostor-vremenu. Ono, kuda god kreneš, neki petnaestogodišnjak nosi ili majicu s Kurtom ili Jimom Morrisonom. Čak i kada stavimo na stranu te spike za djecu te kada počnemo razmišljati kao odrasli konzumenti glazbe, i dalje mislim da nema nikakve dvojbe da su PJ jednostavno baš u svemu bolji.
Pazi, ja iskreno mislim da je dobra stvar što se Kurt ubio, jer to je bio jedini način da Nirvana uđe u legendu. Pa pogledajmo im samo diskografiju. Osim što su uhvatili pravi trenutak s remek-djelom zvanim "Nevermind", sve ostalo im je, da citiram moju Marinu: 'Ijuuuuuuu!'
Prvi album – bezveznjikavi punk-rock, zatim jedna dobra kompilacija i jedan dobar live na kojima se ističu obrade. I onda taj nesretni "In Utero" – album u koji se svi zaklinju, a kojega valjda nitko normalan ne sluša, jer je, ne samo depresivan i tmuran, već i jednostavno loš i naporan. Zamisli da je Kurt ostao živ i da je snimio još nešto takvo – pa raja bi im okrenula leđa isti tren! Zato je majstor napravio najbolje što je mogao. Ne bi me čudilo da danas živi negdje na Tahitama sa Jimom i da lagano uživaju na pješčanoj plaži, dok im kaplje lova samo od majica koje prodaju regularnim putem. Biti mladi leš nije samo dobro, nego i isplativo. Pogledajte samo Isusa.
Uglavnom, lako je uočiti da su mi draži jednostavni rockeri koji piju alkohol i imaju jasni, otvoreni punk stav od nekih introvertiranih umjetnika koji čvakaju pilulice i bore se protiv društvenog licemjerja porukama zamotanima u simbole. Jebeš to, ja sam čovjek seljak i ne mislim da ima išta loše u tome da se priča jasno i glasno.
Dakle, i ovom trećem slučaju moj izbor je predvidljiv – ja sam Farrar tip. Samo, tu sada dolazimo do prve začkoljice. Dok Stonesi kvalitetom i značajem imaju jednak utjecaj na razvoj glazbe kao i Beatlesi, dok Jam godinama izbacuje odlične albume, nadahnjuje stavom i načinom na koji traje, Farrar u svojoj diskografiji jednostavno nema dovoljno mesa da bi ga pošteno mogli usporediti sa Tweedyem.
Bio je jedan period u mom životu kada sam sa sestrom Draženom, koja je napisala recenziju novog albuma Wilca prije nekoliko dana, radio emisiju o gay kaubojima. Uncle Tupelo nam se vrtio svakog tjedna kao špica, kako bi dali do znanja da smo do jaja u žanru. S tim da se Dražena furala na Tweedya, 'otvorenijeg prema drugima i drugome, a napetijeg prema sebi' lika, a ja na Farrara, 'tvrđeg prema drugome i drugima, a opuštenijeg prema sebi' lika. Danas, ma koliko mi vrh Jayeva rada bio ispred Jeffovog, ovu dvojicu uopće ne mogu uspoređivati. Jeff je trenutno novi model Golfa, a Jay je jebeni Chevrolet Aveo!
Da sada ne dužim previše s povijesnim prikazom, recimo samo da je nakon raspada ''Ujka Tulka'', Jay izbacio klasični alter-country album "Trace" na kojem Keith Richards i Gram Parsons cure iz svake pore. Nakon toga, izgubio se u nedostatku ideja i strasti, da bi se prije par godina vratio inspiriran Bushom i vlastitim nedostatkom inspiracije. Pa nam je ponudio vrlo dobri "Okemah and the Melody of Riot", te solidni "Search".
Da bi sada stigao ovaj nesretni "American Central Dust" kojemu je najveći problem umrtvljenost – od prve do zadnje sekunde. Evo, pjesma poput "Down to the Wire" uopće nije loša i došla bi do izražaja kad bi ispred nje bilo nešto sa "Trace", a iza nešto sa "Okemah". Ovako, utopila se u sivilu pjesama u istom tonu, tonu dosade. Puno je toga bazirano na sithovima koji baš i nisu nešto kada se potrudiš poslušati ih. Ono, standardne Jayeve teme: droge, alkohol, civilizacija u banani… Daj malo živni! Gdje je nestao onaj čovjek koji je napisao "Chickamauga"? Na kraju krajeva, možeš pisat i poeziju u rangu Whitmana, ali što ti vrijedi kada je oblažeš ovako mrtvom svirkom?
Nije bed snimit album od balada, ali daj da te balade onda budu vrhunske, a ne tek odrađen posao koji, i kada zazvuči dobro, kao na zadnjoj pjesmi "Jukebox of Steel", i dalje ostaje u okvirima kakve je već odavno odradio. Radije staviš bilo što od Uncle Tupelo, staviš "Trace", "Okemah", pa čak i "Search" ili prvi mu solo album "Sebastopol". I čut ćeš sve što možeš čuti i ovdje, samo u puno zdravijem okruženju.
Dakle, ukratko: ovo je nebitan album koji staje uz druge mu nebitne albume poput "Straightaways" i "Wide Swing Tremolo". I nemojte gubiti vrijeme na njega. Jer sve što možeš dobiti od neinspirarnog Farrara je ogromna količina dosade i patetike. S druge strane, Tweedy se uvijek trudi složiti nešto vrijedno slušanja i bar znaš da ćeš, ako budeš dovoljno strpljiv, dobiti nešto zauzvrat.
Hm, sve mi se čini da odgovor na treće pitanje nekako više i nije sam po sebi jasan…