Meni je Dan Deacon totalna faca. "Bromst" me je potpuno oduševio i upoznao s njegovim radom (čovjek je do svoje 28. godine snimio 8-9 albuma i proputovao pola Amerike svirajući od grada do grada), a njegovi koncertni nastupi su me, kao uostalom i većinu ljudi koji su im prisustvovali, ostavili bez daha. Zagrebački solo nastup nisam gledao, ali uz onaj kasnonoćni šibenski, imao sam sreću da sam Deacona gledao i s 10-članim bendom. S pozornice je tada prštala neopisiva količina energije, a u toj postavi je na vidjelo u potpunosti izašla njegova zabavljačka crta - neopterećen s obavezom proizvodnje mnoštva zvukova, Deacon se poprilično posvećivao animiranju publike režirajući jedan od upečatljivijih nastupa na tom izdanju Primavere. Nije bilo onako kako je to Željko zamislio, ali nije ni daleko.

Tri godine nakon što je s "Bromstom" postao globalno poznat, svjetlo dana je prije nekoliko mjeseci ugledala "America". Iako bi se iza tog naslova možda očekivala neka dublja provokacija, Deacon je jednostavno rekao kako 'no matter which subculture I chose to identify or what kind of lifestyle I led I would always be American. Nothing could ever change that' te dodao da 'the underground DIY and wilderness are just as American as their evil brethren, corporatism and environmental destruction'. Pa je samim time odlučio napraviti jednu odu svojoj domovini.

No, iako je ovaj rođeni Baltimorac isticao kako je glazba na ovom albumu inspirirana američkim pejzažima i prirodnim ljepotama, onaj politički kontekst u tekstovima nije mogao ostati nezaobiđen. Doduše, sve je tu puno metafora, ali otuđenost i bijes se ničim ne može prikriti. Deaconu nije draga situacija u kojoj se naša planeta nalazi, ali iz stiha u stih poručuje kako je na svijetu trajna samo priroda koja nas okružuje te da je, zbog toga, konačni pobjednik naše utrke poznat bez obzira na sav trud korporacijskih tehnokrata. Sad, koliko tome želite vjerovati, ne znam, ali lijepo zvuči.

Sam album je podijeljen u dva dijela. Uvodnih pet pjesama, odnosno A strana, je poprilično klasična. Instrumental-dva ("Guilford Avenue Bridge", "Prettyboy"), cyber-punk bomba ("Lots"), elektro anti-hit kojeg ne možete ne početi pjevušiti ("Crash Jam") te gotovo pa lagani 'pravi' hit ("True Thrush"). No, prava stvar dolazi na B strani. Tamo je, naime, smještena četverodijelna kompozicija "USA". Deacon je za ova četiri stavka angažirao svu silu gostujućih glazbenika kako bi na najbolji mogući način predočio svoju impresioniranost američkim krajolikom. Tekstualno "USA" zadržava tematiku cijelog albuma (sve počinje sa stihom 'Nothing lives long; only the Earth and the mountains'), ali je glazbeno priča ipak malo drugačija. Iako su njegovi suludi elektronski zvukovi i dalje prisutni, sanjiva "The Great American Desert" i potpuno ambijentalna "Rail" poprilično odskaču od cijelog dosadašnjeg Deaconovog rada. "Rail" uostalom niti nema elektronskih dodataka, a snaga kojom trubači završavaju pjesmu na prvo slušanje potpuno iznenadi, ali u stvarnosti pokazuje sav Deaconov skladateljski talent. No, ne bi Dan bio Dan da ne bi sve završio u svom stilu - "Manifest" ponavlja teme iz uvodnog stavka "Is A Monster", a kaotični kraj uz isplivavanje gudača u prvi plan ostavlja neki smiješak na licu.

Ono što je meni najljepša stvar kod Deacona je činjenica da se ispod sve te elektronske buke i tko-zna-kojim efektima provučenih vokala kriju poprilično jednostavne pjesme. U "USA" kompoziciji je čak na trenutke dopustio da osnovna struktura izađe na vidjelo, a bilo bi zanimljivo čuti kako bi neke pjesme zvučale u nekoj akustičnoj varijanti. "True Thrush" bi tada, recimo, vjerojatno bila indie hit, za "Lots" bi neki punk bendovi ubili, a "USA II: The Great American Desert" je i ovako jedna od najboljih novijih shoegaze stvari.

Sve u svemu, "America" je potpuno zreli materijal čovjeka koji zna što radi i to radi sasvim dobro. Dan Deacon je totalna faca.

www.dandeacon.com