Amber Arcades Fading Lines Heavenly Recordings, 2016.
Život je konstantna potraga. Non-stop tražimo nešto ili nekoga; zadnje pivo u frižideru, punjač za mobitel, 5 kuna u džepu za stolni nogomet, tko će navečer doći gledat Game of Thrones, osobu za otići na koncert, ljubavnika, ljubavnicu, stare novine za prati prozore… i tako u nedogled. Mogućnosti su beskrajne. Čak i ako ste našli sebe i pomirili se sa životom, garantiram da ćete tražiti onu bijelo-sivu čarapu ujutro prije odlaska na posao, za koji ćete morati naći ključeve za bicikl ili u mobitelu potražiti broj od najmanje omražene taxi službe.
Ja sam, otkako se sjećam, u konstantnoj potrazi za novom ili, ajde, samo dobrom glazbom. U zadnje vrijeme je sve češće nalazim u arhivama, a manje u rubrici novo. Igrom slučaja jučer mi je Soundcloud prebacio preslušavanje novog 50 Foot Wave EP-a na EP sastava Amber Arcades. Opetovanom igrom slučaja ovaj bend, odnosno bend okupljen oko nizozemske glazbenice Annelotte de Graaf, sutra objavljuje prvi album "Fading Lines", koji je najavljen istoimenim spotom u režiji Govera Meita. EP sadrži 5 pjesama na solo gitari bez ikakve pratnje, osim sporadičnih Annelottinih bekvokala i povremene doze reverba. Novi album snimljen je u proširenom instrumentalnom sastavu s ritam sekcijom i ritam gitarama. Vokali, poput onih na EP-u "Patiently", vrlo pjevno i slojevitim harmonijama ističu centralnu figuru ploče, uvijek u pratnji vjerne gitare koja se uglavnom javlja kao prateći element, daleko više nego solistički. Bilo da se radi o akordima ili pojedinim notama Amber Arcades polažu puno u melodičnost i bez puno kompliciranja dodaju svoje adute u talon numera koje su obilježene sanjivim vokalima i treblastom gitarom svojstvenim kraju 50ih i početku 60ih godina na prvenstveno zapadnoj obali SAD-a.
Postoji cijelo more bendova i kantautorica/ra koji su zasukali rukave i do ramena zavukli svoje ruke u kotao inspiracije s etiketom retro dream pop, pokušavajući naći nešto što će dati specifičan okus njihovom đem-u (ako me berete). Neki su uspješni (Raveonettes, Lotus Plaza, Beaches…), neki će ostati samo dio krupnog otpada jednog vremena. Amber Arcades su apsolutno dužni tekućem povijesnom trenutku (da ne kažem trendu) koji je pak dužan ranijim vremenima, s razlikom da usprkos svemu već viđenom, odslušanim u prošlosti, njihove interpretacije ne ostavljaju dojam recikliranog. Isto se može reći i za primjerice Courtney Barnett ili Angel Olsen. Je to vrlo žanrovski neeksperimentalno, ali je i sukus svega dobrog u pop glazbi. "Fading Lines" katkada iskoči s očekivanog puta i provuče kroz pjesmu krautrock electro bubnjeve ili maglu od sintisajzera samo doprinoseći širini zvukovnog pejzaža i ovako odlične ploče. Za sljedeći album Annelotta već ima namjeru pokrast Electrelane. Što je skroz kul.
Prvom pjesmom "Come With Me" Amber Arcades vas povuku za rukav i već u sljedećem trenu shvaćate da vas je povuklo kroz otvorena vrata aviona i da padate okruženi nebeskim plavetnilom prema umirujućim zelenim livadama koje se približavaju x9,81m/s. Spot za naslovnu pjesmu sabija cjelokupni osjećaj ploče u 4 minute. Odabranom kombinacijom lijene gitarske solaže koja spaja dijelove pjesme i vizuala pjevačice koja bezbrižno pada, režiser je gledatelju priuštio blic godišnji odmor, koji će i najcrnje misli pretvoriti u plavi raj, u kojem čak i Dinamo može prezimiti u Europi. Eto, nisam ni tražio, ali sam našao.
