"Dimanche à Bamako" je poprilično utjecao na moj glazbeni ukus. Tamo do 2004. na afričke sam izvođače tek povremeno skretao pažnju ne odmičući se dalje od Fele i tek povremeno otkrivajući neke bisere s Crnog kontinenta. Ne znam točno od koga sam dobio preporuku za "Dimanche à Bamako", ali znam da je nakon toga ljubav prema Amadou & Mariam postala nemjerljiva, a taj me album ponukao i na početak 'kopanja' po afričkoj ostavštini o kojoj sam danas poprilično ovisan.

Manu Chao je na tom albumu odradio majstorski posao i omogućio slijepom bračnom paru iz Malija, koji je među ljubiteljima afričke glazbe i do tada imao nezanemarujući status, da postanu planetarno poznati. Uslijedili su nastupi po cijelom svijetu, a ni Zagreb nije bio zaobiđen (dosta dobar, ali ipak ne senzacionalan nastup na InMusicu) te album "Welcome To Mali" kojim su potvrdili da u svjetskim okvirima neće ostati 'one hit wonder', ali koji je ipak bio nešto slabije kvalitete od prethodnika bez obzira što se na njemu nalazi nenadjebiva "Savali".

Kako su Amadou Bagayoko i Mariam Doumbia albume izgleda odlučili objavljivati u olimpijskim ciklusima, tako smo na "Folila" opet čekali četiri godine. Kako se prošle godine na tržištu pojavila grozna kompilacija remikseva, a u najavi albuma se isticalo kako su Amadou & Mariam odlučili ne samo nastaviti nego i produbiti suradnju s zapadnjačkim glazbenicima, moram priznati da sam bio dosta skeptičan prije nego sam čuo ovaj album. Nekako sam se potajno nadao da će se Amadou & Mariam vratiti korijenima zbog kojih su i dobili početni krug obožavatelja, a bilo bi mi zanimljivo i čuti kako bi to korjenovanje zvučalo 10 godina nakon "Wati" albuma, posljednjeg albuma rađenog bez zapadnog utjecaja.

Doduše, kada se pojavio najavni single "Dougou Badia" u kojem Amadou & Mariam mikrofon dijele s fenomenalnom Santigold (kad će više njen novi album?), a Amadouov 'pustinjski blues' zvuk gitare se miješa s nabrijanim Nickom Zinnerom iz Yeah Yeah Yeahs, skepsa je nestala. "Dougou Badia" je jedan od najboljih singleova godine u kojem je sve na svom mjestu - Amadou & Mariam se predstavljaju zapadnoafričkim ritmovima i svojim sada već prepoznatljivim sanjivim stilom pjevanja, a Santigold i Zinner to sve samo dignu na neku novu potenciju koja pjesmi daje neku vanvremensku dimenziju. Na najavnom EP-u su se nalazile i pjesme koje su Amadou & Mariam radili s francuskim glazbenikom Bertrandom Cantatom, a koje nisu zvučale loše. Ipak, najave kako je de facto svaka pjesma na albumu napravljena kao suradnja i dalje mi nije zvučala najbolje, pogotovo jer sam smatrao kako nekim ljudima nije mjesto s Amadou & Mariam.

Takvo što se na kraju pokazalo točnim. Neki gosti se na ovaj album uopće nisu uklopili. Tu prije svega mislim na Jake Shearsa iz Scissor Sistersa (pobogu, tko je njega uopće zvao ovdje) koji je od "Metemya" učinio pjesmu koju sada praktično preskačem prilikom preslušavanja "Folile". Nešto bolji, ali ipak nedovoljno dobri bili su i Amp Fiddler u "Wari", odnosno Theophilus London u "Nebe Miri".

Ebony Bones je dosta dobro otpjevala svoju dionicu u "C'est Pas Facile Pour Les Aigles", ali mi je ritam te pjesme malo prenabrijan za Amadou & Mariam. Tunde i Kip se nisu iskazali kao prilikom rada s Tinariwen, ali to se ionako teško moglo očekivati jer je to ipak bilo blizu remek-djelu. "Wily Kataso" je jako dobra pjesma koja zadržava atmosferu koju su Amadou & Mariam godinama njegovali.

Puno bolji dio albuma je rezerviran za suradnje s izvođačima koji su nekako bliži Amadou & Mariam štihu. Već spomenuti Bertrand Cantat je gostovao na četiri pjesme od kojih su tri odlične ("Another Way" ipak nije u tom rangu), a pogotovo se to odnosi na "Mogo" u kojoj pomalo iznenađujuće klarinet preuzme glavnu melodiju i odvede pjesmu u nekom neočekivanom smjeru. Cantat je na "Oh Amadou" odradio jako dobru dionicu na usnoj harmonici koja bi vrlo lako, jer se pojavljuje i u nekim drugim pjesmama, mogla postati nezaobilazni dio budućeg Amadou & Mariam zvuka.

Još jedno sjajnu gostovanje je ono u liku i djelu tuareškog gitarista Abdallah Oumbadougoua koji se u "Bagnale" sjajno gitarski 'potukao' s Amadouom. A da ironija bude potpuna, uz "Dougou Badia", možda i najdomljivije pjesme su one dvije koje su odrađene bez gostiju. Doduše, "Cherie" je Mariam otpjevala uz back-vokale nekog neimenovanog dječjeg zbora iz (pretpostavljam) Malija. No, ta pjesma krije onu nevinost i puna je emocija koje su Amadou & Mariam uvijek pokazivali u svojim pjesmama. Ništa manje emotivna je "Sans Toi", u kojoj je klasično prepjevavanje supružnika protkano tihim prebiranjem po gitari te zvucima usne harmonike i violine. Još jedan biser.

Nakon svega napisanog (a napisano je puno više nego sam mislio), ostaje zaključiti kako je "Folila" dosta dobar album koji u sebi krije dovoljno dobrih pjesama da Amadou & Mariam zadrže status kojeg su imali i prije njega. Neki novi instrumentarij lijepo se uklopio u zapadnoafrički zvuk ovog dueta i dao im na širini, ali sam koncept albuma je malo upitan. Naime, pitanje je zbog čega je odlučeno da se rade suradnje s nekim ipak ne toliko bitnim glazbenicima koji nisu previše doprinijeli zvuku. Dapače, neki su poprilično i odmakli. Doduše, navodno je "Folila" trebao biti dvostruki album koji bi sadržavao jedan disk na kojem bi bile samo suradnje sa zapadnjačkim glazbenicima, a drugi potpuni 'roots' album. Zbog čega se to nije realiziralo ne znam, ali nekako mislim da bi uvjerljivu pobjedu u tom 'dvoboju' odnio onaj CD u kojem bi Amadou & Mariam bili 'svoji'. OK, "Dougou Badia" se na tom CD-u ne bi našla i tjerala bi na preslušavanje 'zapadnjaka', ali svako pravilo ima svoju iznimku koja ga potvrđuje.