Nema tome dva tjedna kako sam dobio mail ili, ako hoćemo biti baš analno precizni, poruku na last.fm-u od prijatelja Nijemca koji već godinama živi u Hrvatskoj. Poslao mi je link za download ovog albuma koji naravno i nažalost s vama ne mogu podijeliti, a uz link su pisale samo dvije riječi: 'Odlično record!'

 

Prijateljima treba vjerovati pa sam album odmah skinuo i krenuo slušati pitajući se cijelo vrijeme zašto većina bendova koje rado slušam imaju poprilično retardirana imena. Sudeći po bedastom imenu i opisu koji sam, razumije se, odmah potražio na allmusicu, sve je slutilo na to da je moj drug imao pravo i da sam pronašao nove twee heroje koji će se s tolikim ostalima boriti za djeliće moje slušateljske pozornosti, baš kao da je ona nešto posebno.

Priču spominjem samo zato što me uvijek iznenadi kako je nemoguće pratiti sve pa čak i kada neki bend izvire iz izvora na kojem se napajate često i rado makar ne i isključivo na njemu, opet ga je moguće previdjeti i susresti ga potpuno slučajno, eto da ne bi mog omiljenog Germana, sva je prilika da bih ostao uskraćen za milozvučno pop zvukovlje koje isporučuju zapaljene mačkice, a to bi bila velika šteta. Ne baš nepopravljiva, ali velika svakako.

Riječ je o finskom indie pop sastavu kojima je ovo već treći album, a momcima su Smithsi sasvim očito najveći uzori, a čuje se tu i malo Felta i krhotine harmonija Belle & Sebastian, predvidljivo. Ono što je dobro, ono što je važno jest činjenica da Cats on Fire zaista niti u jednom trenu ne zvuče kao da kopiraju, djeluju svježe i originalno. Zbilja, poseban je to uspjeh, ne zvučati kao da kopiraš svoje uzore bez obzira na to koliko jasno bilo da su ti oni uzori, zvučati kao da im možeš stati uz bok, ravnopravno pa pokazati da se na tom terenu krećeš jednako suvereno i sigurno kao i oni.

Čitav album zapravo zvuči kao da je neka škvadra pronašla izgubljene snimke Smithsa i snimila ih kao svoje, danas, 2012. Ne znam za vas, ali ja to smatram uspjehom. S tim da, naglašavam, slično je, jako je slično, ali nije ovo puko epigonstvo, ima tu puno više od toga.

Prva pjesma "Our Old Centre Back" malo (ili, bolje reći, dosta) posuđuje od "Moonlight Shadow" i to čini na dosta zgodan i dirljiv način, iduća "My Sense of Pride" bi postala ultimativnom indie himnom da je nastala kojih trideset godina ranije, a tekstualni pasaži tipa 'It takes courage to say I've been mistaken/I've been an idiot for years/Now I speak in a lower voice to blend in' razgalit će svakoga tko se i dalje osjeća neprilagođeno i traži utjehu u pop pjesmama.

Pravo je iznenađenje "1914 and Beyond" u kojoj se do tada tipičan indie pop bendić prometnuo u političke analitičare, pa komentiraju aktualnu situaciju i povlače paralele s poviješću, sugeriraju Grcima da ne otplate svoje dugove, navješćuju raspad Europske unije ('But European Union has been torn apart/Well it was doomed form the start'), ali pružaju i malo nade ('Don't let the parting upset you/Cos we will meet again'), a sve to samo s klavirom i glasom, dosta zloguko, dramatično i proročanski, na nekom Eurosongu iz mojih šarenih snova i noćnih mora euro birokrata ova bi pjesma bila uspješnica par excellence.

Moglo bi se sada o svakoj pjesmi napisati ponešto, možda bi se moglo, ali za time nema prave potrebe, stvarno su sve dobre i svaka ima malu podlu udicu koja će vas zakačiti i neće vas puštati, a u toj ćete ulovljenosti uživati, vjerujte mi.

Imao je moj prijatelj pravo, ovo je zbilja 'Odlično record!' i puno mu hvala što me je na nju upozorio, platit ću mu piće i to ću učiniti već sutra, neću čekati da se ispuni finsko proročanstvo. Treba biti dobar s Nijemcima. U EU ili izvan nje, svejedno.

www.netikka.net/catsonfire