Sjeća li se itko Devendre Banharta? Ovaj latino homić prije niti 4 godine bio je smatran nasljednikom Boba Dylana i umalo proglašen novim mesijom. Danas je jasno da on nije Izabrani, isto kao što to nije ni srednjoškolski poeta i maneken Conor Oberst. Uostalom jedini pravi Dylanov nasljednik snima još tamo od polovine 90-ih i odaziva se na ime Dan Bern. Ali to je za neku drugu priču.

U ovoj spominjem Devendru na početku jer ta persona je postala simbol procvata folk glazbe, odnosno njenih modernih mutacija koje su uključivale eklektične aranžmane, eksperimentiranje sa modernim zvukovima i naravno klasične akustične pjesmuljke. Od gomile izvođača koji su hipijevski ideal cvijeća i zajedništva sa razine obične kenjaže digli na razinu arty-farty kenjaže, preživjele su jedino gomile životinja iz ergele Animal Collectiva, a termin freak-folk, hvala Svevišnjem, možemo slobodno zamijeniti terminom fleet-folk. Poziranje je gotovo, vrijeme je za ljude koji znaju što rade a ne se samo pretvaraju. A i plus im je što preferiraju karirane košulje umjesto haljina sa cvjetnim uzorcima.

Akron/Family pojavili su se u vrijeme tog procvata, te im je prvi album u poplavi novih hipija i njihova poigravanja sa folkom i pop glazbom prošao nezapaženo. I to uglavnom zasluženo, jer osim naznaka vrhunskih vokalnih harmonija, miksanja žanrova, poznavanja tradicije i predstavljanja tema koje ih zanimaju, nije donio ništa spektakularnoga, izgubivši se u monotoniji trenutka i ostavivši nam tek nekoliko fragmenata genijalnosti.

Stvar je spasio moj rođak. Michael Gira, ikona generacije stasale 80-ih i sjebane u glavu, za koje je "Sister" Sonic Youth pičkasti pop album prema Istini koju su prezentirali Girini Swans, u momcima je vidio nešto te ih je pozvao da zajedno snime album. Kako je Gira nekoliko godina ranije već odgugutao i svoj drugi labuđi pjev sa Angels of Light, postavši umorni stari prdonja koji se svakih par godina ponavlja, ovaj split album i suradnja sa ekipom punom energije i ideja nakratko je oživila i njegov leš. Ali ploču "Akron/Family & Angels of Light" pamtit će se prije svega po prvih 7 pjesama na kojima bend iz New Yorka nadrasta okvir tadašnjeg pokreta i pokazuje da postaje pravi rasni indie bend. Doduše, indie bend sa folk temeljima, hipijevskom podlogom u tekstovima i vokalnim harmonijama, ali bend koji je u stanju u najnježnijim trenutcima biti više country od Fleet Foxes, a u najeksperimentalnijim originalniji i prirodniji od Animal Collective.

Sulude izmjene akustike i agresivnosti, jazza i countrya, psihodelije 70-ih i indie popa 90-ih posijane su po svim pjesmama, s tim da treba izdvojiti pjesmu "We all will" kao prvu mantru ovih svećenika glazbe. Ne samo zato jer se neki dijelovi ponavljaju u nedogled, već zato jer iz gotovo klasične teme izranja jednostavni manifest života koji nošen vokalima pogađa ravno u srce da bi završio kao nešto iz repertoara Jerry Garcie i društva. Pjesma koja je bila naznaka da nas čeka još puno toga.

Stoga je treći album bio razočaranje, "Meek Warrior" prije svega je "Weak Material". Akustične stvari bile su ravni folk, psihodelične tek obični rock jammovi sa ponekim egzotičnim ritmom i puno gluposti o svemiru, kako u tekstovima tako u atmosferi. Šteta završne "Love and Space" koja je na neki čudan način gotovo gospel pjesma i još jedna ultimativna mantra benda.

Srećom, sljedeći album ih je bio pun. "Love is Simple" čisto je remek-djelo rock glazbe, mjesto gdje je bend konačno dosegao svoje potencijale. Od uvodne "Love, Love, Love (Everyone)", koja je spoj Syda Barretta i grupe pijanih muških katolika, preko afro-beatom obojane "Ed Is Portal", pa do kraja preko svih 11 pjesama, ova ploča nudi sve moguće glazbene stilove u jednom utopijskom, pozitivnom i ni trenutka dosadnom izdanju. I da, svaki pravi hipi dobio je novu, ultimativnu mantru u veličanstvenoj "Don't Be Afraid, You're Already Dead".

Uglavnom, stigla je nova ploča. Već od uvoda jasno je da se ne odustaje od švrljanja po žanrovima. Zvukovi Afrike bili su i prije prisutni, ali ne još u ovakvoj fuziji sa orkestracijama, hard rock riffovima i funky poigravanjem gitare. Vokali su tu i harmonije su i dalje jednako moćne, iako je obitelj s vremenom ostala bez jednog člana. I sve ovo strpano je u nešto više od 5 minuta uvodne "Everyone Is Guilty" i niti trenutka ne zvuči naporno, arty ili preproducirano, već teće kao čisti, organski punk. Prog-punk bejbe!

Prog-rock ipak nije osnova njihova zvuka, ono što želimo jesu akustične teme za pjevati oko vatre i psihodelična poigravanja. To doslovno i dobivamo već na drugoj pjesmi, ''River'', koja je kombinacija njihova optimizma i gotovo post-punk/Eno elemenata, sa refrenom koji kaže 'You and me and a flame makes three'. Treća pjesma zadovoljit će i sve fanove Animal Collectiva, moderna produkcija je tu, samo što osim ravnih pjesama u kojima se ne događa ništa osim samog događanja, Akroni u svoju verziju elektro-popa ubacuju i nešto nalik refrenu.

Prvi čisti folk moment stiže tek na četvrtoj pjesmi i joj, nema vokalnih harmonija već sve pjeva jedan glas, a gitare i prateći vokali kao da su ispali sa nekog od kasnijih hitova Davida Byrnea ili Petera Gabriela. Sad, to nije nužno loše, Akroni ionako trpaju svašta u pjesme, pa zašto ne i Byrnea ili Gabriela, ali ovo nije utrpano u pjesmu već jeste pjesma sama. Ovaj, da možda nemaju namjeru postati novi indie miljenici?

Nakon kratkog akustičnog predaha, stvari skreću u poznatije vode. Pod tim mislim na agresivnije tonove ranih Pink Floyda koji se miješaju sa laganim akustičnim gitarama i čistim nojzom. Poanta je da se kroz sve to čuju one vokalne harmonije koje su jednom ovako glazbeno nestabilnom bendu osnova identiteta. Koji je nužan ako hoćeš da te se ozbiljno shvati.

"Many Ghosts" je još jedan singl za studentski radio koji se može pustiti između Animal Collective i Fleet Foxes, "MBF" apsolutno nepotrebno nasilje nad gitarom i glasnicama, "They Will Apear" još jedan pjesmuljak za zbor i roštiljanje sa klasičnim psihodeličnim uletima gitara i indijanskim prizivanjem kiše, a "Sun Will Shine" mantra za laku noć. Ili dobro jutro.

Završni minutu i pol dugi pozdrav višeglasno otpjevan samo uz pratnju klavira zaokružuje album. Mantra se ponavlja i ponavlja, te kaže kako je prošla godina bila teška, ali ova će biti naša. Sad, da li misle s time poručiti nešto za opće dobro ili se radi tek o internoj dosjetci, nije važno. Važno je sljedeće – ta zadnja minuta i taj klavir i te harmonije su nešto prekrasno i to je ono čega nedostaje na ovoj ploči. Ljepote i nježnosti.

Zanimljivih i ugodnih pjesama ne nedostaje ali sve boluju od iste bolesti –bend ne zvuči kao da svira iznutra, već da pokušava zvučati kao nešto što ljudi u ovome trenutku žele čuti. Što je možda nevažno jer i to je jedan oblik sazrijevanja. Na kraju krajeva, ovo je jedan stvarno vrlo dobar album. Samo jebiga, čovjek se uvijek nada da će dobiti 10 novih mantri koje će slušati cijeli život, a ne tek još jednu odličnu indie rock ploču. Međutim, kada vlastita očekivanja staviš na stranu, teško da postoji išta bolje od odlične indie rock ploče. Osim, naravno, NBA playoffa.

http://www.akronfamily.com

http://www.myspace.com/akronfamily