Nisam siguran kad sam počeo pričati sam sa sobom. Baš kao što nisam siguran je li svi to rade. Strah me i upitati ljude oko sebe, o guglanju konstrukcije pričam-sam-sa-sobom-jesam-li-lud da ne govorim. Sve nešto mislim da ludim. Sporo, kao ruka pravde, ali ludim. Život mi je kao scenarij svakog Matanićevog filma - konfuzan, nadmen bez pokrića i dramaturški čvrst kao siječanjska slina u nosu. Ukratko, jako loš. Proljeće je, a u meni nemir. Ali ne onaj nižetićevski nemir® kad se čovjek bori s priznavanjem vlastite (homo)seksualnosti. Nego, eto, baš neki proljetni nemir. Tada moram pisati kao sumanut. Ali, začkoljico konstantna, moram pisati ovako.

OVAKO predstavlja način pisanja gdje ja postavljam pitanja i dajem odgovore. Inverzija, zapravo: način pisanja gdje ja dajem odgovore i postavljam pitanja. S tim da ni jedno ni drugo nisu pitanja, a nekmoli odgovori. No dobro, ostavimo li po strani što će svatko tko me čita misliti da serem ili da zbilja jesam lud, stvoriti vrijednosni sud o nekom umjetničkom djelu na osnovu pitanja koje postavljate samima sebi i, pritom, pokušati odgovoriti na ista... legitimno je. Ne vidim ništa loše u tomu.

* * * * *
(1) Dobrodošli u novu fazu vlastite besmislene egzistencije kada cijenite relativno dobro zdravlje jer je, nakon svih minulih razočaranja, zdravlje jedino što valja i treba cijeniti.

- E, da, hvala na dočeku i srdačnom pozdravu.

(2) Danas će te pokušati sastaviti nekoliko šturih redaka o novom đavoljem okotu/albumu francuskog elektronskog dvojca koji se krije iza imena Air.

- Air, zbilja? Nazvali su sebe zrakom? Šta su oni sveobuhvatni, omn...

(3) Omnipotentni? Da. Uglavnom, pomfritići su nakon svojevrsnog soundtracka za film "Le Voyage dans la lune" Georgesa Mélièsa, pionira francuske/svjetske kinematografije, odlučili napraviti i pravi album inspiriran istim filmom te, predmnijevam, odati počast velikanu filmske industrije i privući pažnju svekolike javnosti. Ovo potonje je, naravno, puno vjerojatnije.

- Lukavi Francuzi. Čekaj, jesu li oni ili Talijani izmislili pucanje preko ramena?

(4) Talijani su izmislili pucanje preko ramena, Francuzi su tvorci lukave je me rands taktike ratovanja. Puno smo okolišali, doduše, vrijeme je da mi kažeš što misliš o albumu. Dakle, sad ja postavljam pitanja.

- A baš nam je lijepo krenulo sa razotkrivanjem vlastitog šovinizma... Pa ipak, prihvatio sam izazov, poslušao album, vrijeme je da kažem nešto o istom.

* * * * *

Na prvo slušanje, rekao bih da je sve isto. Na drugo slušanje, opet bih rekao da je sve isto. Drugim riječima, sve štima jer i dalje čujem onaj stari zvuk Aira koji ih je proslavio. Grodin i Dunckel i dalje tandrkaju po Wurlitzerovom električnom klaviru potpomognutom ritam mašinama i basovima pokušavajući stvoriti eteričan ambijent. To što pokušavaju stvoriti nešto što pokušava letjeti iznad zemlje i izvan Zemlje je dobro; upravo to im treba ne bi li dočarali put na Mjesec. Ali, ako je tko gledao Mélièsov restaurirani uradak za koji je upravo Air uradio djelomično uspješnu glazbenu podlogu, onda dobro zna kako je sav trud uzaludan i kolika je razlika. Osnovni razlog: zvuk na albumu je premračan, prečesto obojan prijetećim tonovima koji bi trebali izazvati kubrikovsku klaustrofobiju i paranoju kod zamišljenih astronauta.

Po mom skromnom sudu - kako drugačije? - idu u sasvim suprotnom smjeru od onoga što se odvija pred našim očima kad gledamo film. Istom su puno više odgovarali orkestrirani zvuci, diskretni i optimistični obrisi cabareta ili, u krajnjem slučaju, melodije uvijek nasmijanih uličnih svirača. Ono što nisu napravili članovi Aira sa svojim suradnicima, napravio je Martin Scorsese sa svojim u svom recentnom uratku "Hugo" oživivši duh ranih 1900-ih kakvim ih ja osobno zamišljam te napisao jedno od ljepših, dojmljivijih ljubavnih pisama začecima filmske umjetnosti na čijem je čelu bio upravo Georges Méliès.

No, ako iz jednadžbe maknemo povezanost s filmom, što je u neku ruku ipak teško, iza francuskog dvojca će ostati još jedan prilično solidan i atmosferičan uradak na kojem su se ponovno pokušali nametnuti kao predvodnici žanra kojeg su svojom prijemčivošću pomogli prebaciti u kreativno nesigurne srednjostrujaške vode. Samo, ako namjeravate hodati po lako lomljivom ledu u cipelama divova, smionost koju iskazujete mora imati pokriće. Scorsese ima pokriće, Air nema. Bar ne u potpunosti.

en.aircheology.com