Kada su prije tri godine potpisali za Sire i prešli u prvu ligu u kojoj vladaju nešto drugačija pravila i u kojoj nije dovoljno zadržati samo hard core fanove, već nečim treba privuči pažnju i vikend slušatelja, bilo je jasno da s Against Me! više ništa neće biti isto. Nakon jednog od najboljih prvijenaca u povijesti punk glazbe, divljeg i prekrasnog "Reinventing Axl Rose", klasika koji je praktički stvorio žanr folk-punka te još dva solidna albuma koja su crpila iz te formule, njihov sljedeći korak bio je nestrpljivo očekivan.

Prelazak u industriju možda je bio šok samo najzadrtijim fanovima, ali kakve su alternative? Ostati vječno u svom svijetu i štancati isti album da bi zadovoljio spomenute? Možeš ostati dio scene koju si stvorio i radikalno promijeniti zvuk, što uglavnom rezultira katastrofom - niti je svatko u stanju prešaltati se iz jednog oblika u drugi a da pritom nešto ne izgubi, niti je postojeća publika željna takvih šokova. A možeš i jednostavno napraviti korak u drugom smjeru i okušati se u nepoznatom.

Zamjerati bendu na tome što njihov prvi album za Sire zvuči kao svaki drugi komad industrijskog rocka iz tog perioda - nema smisla. Novovalni zvukovi koje su tako vješto eksploatirali svi mainstream bendovi, od Franz Ferdinanda do Kaiser Chiefsa i Libertinesa, nekada davno također su bili neobuzdani punk te je sasvim prirodno bilo da su i AM! zajahali na valu ne bi li se uključili u trku. U startu su se naoružali Butchom Vigom kao producentom i jednostavno nisu mogli promašiti.

Čovjek koji je izbacio Nirvanu u orbitu i koji je čak i od Sonic Youth na kratko uspio napraviti MTV bend, nekako je spojio energiju benda s trendovskim kretanjima te proizveo jedan od boljih rock albuma te godine. "New Wave" nije bio ultimativni AM! album niti veliki hit, jer su tekstovi i izravnost kojom Tom Gabel gleda na svijet i dalje ostali nesputani, kao i njegov specifični stil pjevanja, ali je bio album koji je mogao zadovoljiti i slučajnog prolaznika i nekoga tko mu se u potpunosti posvećuje.

Uglavnom, da su nastavili tim kombiniranjem autorstva i prijašnjeg pedigrea s vrhunskom produkcijom, Gabel i ekipa mogli su nam ponuditi još nekoliko dobrih albuma prije nego dosade i budu prisiljeni na novi skok koji ne bi nužno morao biti brži od svjetlosti, već bi uključivao, npr., dovođenje novog producenta i okretanje novim trendovima, poput trenutnog revivala stadionskog rocka 80-ih.

Nažalost, novi album, kojega preslušavam već nekoliko mjeseci ne bih li u njemu pronašao išta vrijedno isticanja, samo je dodatno naglasio loše strane komercijalizacije, gotovo u potpunosti prebrisavši stare kvalitete. Produkcija je dodatno omekšana, valjda kako bi bila još pristupačnija, te je u glazbenom dijelu više pažnje posvećeno ukrasima nego samoj pjesmi, tako da "White Crosses" gotovo i nema nikakvih dodirnih točaka s punk početcima.

Tom Gabel i dalje ne zna pjevati, ali danas čak više ni u tekstovima nema one tipične angažiranosti i žestine. Nema čak ni one životne radosti koja je osvajala i one nešto ciničnije kojima anagažirane parole nikada nisu sjedale baš najbolje. Uostalom, najpametnije je da to pokažem na direktnim primjerima.

Album otvara istoimena pjesma koja glazbeno donosi neku teletubbies kombinaciju opuštenog prkosa Dropkick Murphysa i fraza tipičnih za britanske rock manekene i koja uopće ne zvuči loše. Ono, pomisliš kako je bend još mekši, ali barem i dalje imaju nos za ubosti solidnu melodiju. Čak i tekst koji donosi klasičnu kombinaciju poze i pretenciozne patetike nije lišen angažmana, jer Gabel pjeva kako bi rado razbijao križeve po crkvenim dvorištima. Samo, ne bi bilo na odmet da je malo lucidnije objasnio zašto.

Slijedeća pjesma glazbeno je možda i najbolji trenutak albuma, instant hit koji se vjerno nastavlja na sve zacrtano na prethodniku. Imamo tu i pravi višeglasni refren, iako, doduše, sve skupa djeluje više kao rezultat sati i sati miksanja nego poštene svirke. Međutim, što sve skupa vrijede svi ti trenutci kada obratiš pažnju na tekst? Koji je katastrofa. Točnije - katastrofa!

Kako i sam naslov najavljuje, "I Was a Teenage Anarchist" Gabelov je osvrt na mladost i pokušaj da objasni kako je danas odrastao. Naravno da ga svi kužimo kada kaže da je ostavio nekadašnje ideale jer je shvatio da su nesavršeni, svima nam je poznat taj proces odrastanja. Kvragu, zar i vi nemate osjećaj da nikada ne prestaje? Samo, način na koji to prezentiraš mora ponuditi nekakvu smislenu alternativu. Praktički, iz ove pjesme ti nije jasno kaje li se Gabel što je nekada pjevao da je anarhist ili ga je sram što je danas beskičmenjak? I da, o kakvom odrastanju se tu radi kad od tinejdžera anarhista postaneš tinejdžer kapitalist? Mislim, i dalje si jebeni tinejdžer, Tome, što je malo jadno kad razmisliš da imaš tri banke.

Simpatični pjesmuljci se nastavljaju i slijedećom "Because Of The Shame" - ako ste u stanju prijeći preko patetičnog klavirskog uvoda. Naime, pjesma se razvija u smjeru solidnog klasičnog rock komada kakvog se ne bi posramili ni Gaslight Anthem, uz dodatak neizbježnog AM! refrena. Čak i tematski nudi odmak od klasičnih preokupacija benda ka nešto intimnijim motivima. Eto, možda je to smjer u kojem treba krenuti - pravo prema ljubavnim baladama i statusu novoga velikog američkog benda za kojega će i Boss garantirati.

Kada staviš na stranu sve ideološke zamjerke, ispada da ovakav početak funkcionira taman toliko da poželiš imati još jedan AM! album u kolekciji. Samo, već sljedeća "Suffocation" te podsjeti da ovo nije novi veliki američki bend, nego jedan propali punk projekt. Užasan tekst - da, refren stvarno glasi 'suffocation, modern life in the western world' - bez ikakvog konteksta, osim jadnog zadovoljenja potrebe za parolama kojih se, dvije pjesme prije, i sam autor odrekao, ne uspijeva biti spašen još jednim solidnim Vigovim radom. Naime, uz malu pomoć naglašenog ritma i u pravom trenutku ubačenih gitara, pjesma definitivno ne vrijeđa uši. Nažalost, vrijeđa ono između njih.

Srećom po sve, dileme oko albuma prestaju od pete stvari na dalje. Dok uvodne četiri pjesme djeluju dovoljno primamljivo da te navuku na pomisao kako sve ovo skupa ima nekakvog smisla, s "We're Breaking Up" postaje jasno da je Gabelu i bendu prošao rok trajanja. Ljubavna ljiga u rangu najgorih trenutaka anglo mainstream bendova, bez obzira na stranu oceana, konačno pokazuje da i Butch Vig više nema trikova u rukavu.

Najgore od svega, Gabelov solo EP, koji se pojavio prije dvije godine, točno je naznačio ovakav razvoj stvari. Okretanje intimnijim temama popraćeno klišejima, nad kojima će i dalje biti nadvijena poza angažiranog ratnika, ali ratnika koji ratuje više zbog potreba da nahrani vlastiti ego nego da nešto promijeni. Također, EP je jasno pokazao da Gabel uopće nema ideja u kojem smjeru da ide glazbeno, što je onda pokušao zamaskirati aranžmanima i sintetikom.

Kao što rekoh, do kraja ovog albuma imamo tek glazuru koja se sastoji od poneke melodije i ugodnog refrena ispod kojih nema ničega. Poput pete stvari, i preostale su tek odrađen posao, čak bez hitoidnog potencijala, čisti filleri koji trebaju zaokružiti album na standardni broj pjesama. Što AM! svodi na najobičniji pop-rock bend koji uglavnom ignoriraš, a ako ga već moraš primjetiti, onda paziš koliko je u tome što radi konkretan, koliko dobro uzima od uzora, kako je produciran, je li puno ili malo glup. Kao neki proizvod s trake koji mora zadovoljiti one minimalne uvjete da ga pustiš na tržište.

U tome i jest najveća tragedija ovoga benda i ovoga albuma. Jer, loših ploča i loših bendova će uvijek biti više nego onih dobrih, ali ono što fascinira i daje dodatnu težinu svemu je kada jedan odličan bend padne na ovako niske grane. Netko tko je jednom bio čista energetska bomba, danas je ispodprosječan adapter za jednokratnu upotrebu. Jučer potencijalni umjetnici, danas manekeni koji nisu u stanju odglumiti čak ni da su zanatski dorasli svome poslu.

Ali, barem smo dobili odgovor na pitanje tko je to protiv njih i protiv koga su oni. AM! su danas protiv sebe samih. I to bez uskličnika. Ali s jednom sočnom, debelom točkom.

www.myspace.com/againstme
www.againstme.net