Možete reći što hoćete o njegovoj/njenoj odluci, ali pokazala se kao jebeni marketinški potez. Preko noći su postali novi miljenici LGBT zajednice, dišući za vratom neosporenim kraljicama scene Tegan & Sara. Simpatično mi je to da sada ja, nezdravo zagriženi fan Against Me!, moram biti govno koje ima potrebu spustiti loptu na zemlju, ako iz nijednog drugog razloga onda barem radi kontre koja je sama sebi svrha. Recimo, "White Crosses" bio je dobar album koji je nepravedno odbačen od ljudi koji odbijaju prihvatiti da se zvuk benda kad-tad mora promijeniti. Pogotovo je to bitno kod Against Me!, jer njihovi albumi dobivaju smisao tek sagledani kao cjelina. Ja ne znam za izvođača koji je tako vjerno stvorio metaforu za život kroz progresiju svojih albuma.

Sumnjam da oni to rade namjerno, nisu to konceptualni album koji nastavljaju priču kao što to opsesivno kompulzivno radi Defeater, ali svaki album prati životnu fazu osobe. Prva izdanja, razne kazete i EPovi predstavljaju ono najgore iz puberteta, neartikulirani bijes koji nije upućen prema nikome specifičnom, već samo ima potrebu izaći na vidjelo. Potom dolazi "Reinventing Axl Rose" s uvjerenjem da možeš promijeniti svijet, da će te netko čuti ako se dereš dovoljno glasno i shvatiti da je nešto negdje pošlo po zlu. Studentske dane i vrhunac kreativnost predstavlja "As The Eternal Cowboy" nakon čega neizbježno slijedi depresija i saznanje da nisi posebna pahuljica, te da je sve tvoje velike ideje netko puno pametniji od tebe već prožvakao. "Searching For A Former Clarity" ostaje najmračnije izdanje u njihovom katalogu, puno mračniji i od ovog albuma, kojeg se možda i stignem dotaknut na kraju ovog dramatičnog monologa. "New Wave" je tako označio konačnu prodaju i raspad morala, a onda je došlo i do tog nevoljenog "White Crosses", čija je jedina krivnja da predstavlja bend koji se konačno ugodno osjeća u svojoj koži. Ironično, s obzirom na daljini razvoj situacije.

To je zapravo najveći problem s "Transgender Dysphoria Blues" - ne donosi ništa novo. Po prvi put u karijeri Against Me! su isporučili ono što su svi htjeli, album koji zvuči kao ponavljanje već viđenog. Kada bi čovjek išao raditi statističku analizu sadržaja kineskih kolačića sreće, pri samom vrhu našla bi se izreka 'Pazi što želiš, da ti se ne i ostvari'. Odmah na početku album otvara "Transgender Dysphoria Blues", stvar komično slična "Pints Of Guinness Make You Strong" do te mjere da je bas linija skoro pa identična, osim što, naravno, nedostaje uvjerenje koji je isijavalo iz originala. Onaj osjećaj nepobjedivosti dok slušaš "I Still Love You Julie" i neodoljiva potreba da napadneš tenk s plastičnom vrećicom. Razumljivo je da toga više nema, ne bi ga ni smjelo biti, ali i ne vidim potrebu za tim ako je očito da Lauru Jane Grace zanimaju druge stvari.

Album se veliku većinu vremena bavi osobnom transformacijom koja je doista unikatna i zanimljiva za pratiti. Priče, sumnje i dileme koje Laura doživljava ispričane su kroz dosta konfrontacijski pristup. Nema tu nekog velikog sažalijevanja i glumljena plačipičke (bilo je jače od mene, morao sam barem jedan put ispucati, bolje to nego da izjavim da novi album nema muda). Glas joj nikad nije bolje zvučao, koliko god je čudno govoriti da njen blago nazalni macho glas dobro zvuči. Drugi veliki problem albuma je produkcija, koja je odrađena očajno. Opet se tu vraćamo na Kineze i slastice jer su svi srali da je Butch Vig previše ispolirao zvuk na zadnja dva albuma, a sad su dobili loše odrađenu produkciju. To je vjerojatno rezultat beskrajnog snimanja i presnimavanja albuma, jer se Laura dokazala kao izuzetno kvalitetan producent na zadnjem albumu Cheap Girls, a i gore spomenuti EP je zvučao vrlo solidno. Na ranijim izdanjima zvuk je bio sirov, ali barem nije glasnoća gitare poskakivala tijekom pjesme, a bas se svako malo mijenjao ovisno o izmjeni strofa.

Album definitivno ima svoje trenutke, puno je bolji od mojeg tu preuveličanog zanovijetanja. Kada se odmaknu od utabanih staza i krenu novim smjerovima poput genijalne "Osama Bin Laden As The Crucified Christ" onda tek postane jasno koliko je nepotrebno vraćati se starim korijenima. Ovdje je ipak riječ o Against Me!, bendu koji čak i u svojem najgorem obliku zvuči bolje od većine drugih.